Tiskovna konferencija povodom izložbe Lovre Artukovića “Usporavanje”

Poštovane kolegice i kolege novinari,

U privitku je poziv na tiskovnu konferenciju povodom otvaranja izložbe Lovre Artukovića Usporavanje.

Konferencija će se, kao i izložba, održati u Modernoj galeriji, Zagreb.

Ljubazno molimo da, poštujući sve epidemiološke preporuke, obavezno  na dan dolaska ispunite evidencijski brazac.

Bez ispunjenog obrasca, prisustvovanje konferenciji neće biti moguće.

Također Vas molimo da za vrijeme tiskovne konferencije i razgledavanja izložbe obavezno koristite masku.

Zahvaljujemo na razumijevanju i interesu za našu izložbu.

Lijep pozdrav,

Odnosi s javnošću Umjetničkog paviljona u Zagrebu

 

Zagreb, 02. 11. 2020.

– MEDIJSKA OBAVIJEST  –

 

Umjetnički paviljon u Zagrebu i Moderna galerija pozivaju vas na predstavljanje izložbe:

LOVRO ARTUKOVIĆ

Usporavanje

Moderna galerija, Zagreb

5. 11. 2020. – 29. 11. 2020.

ORGANIZATORI: Umjetnički paviljon u Zagrebu i Umjetnička galerija Dubrovnik

U SURADNJI S: Moderna galerija, Zagreb

STRUČNA KONCEPCIJA, IZBOR DJELA, TEKST U KATALOGU IZLOŽBE: Leonida Kovač

 

Poštovane kolegice i kolege novinari,

Umjetnički paviljon u Zagrebu i Umjetnička galerija Dubrovnik organizatori su izložbe Usporavanje kojom se, nakon dugo vremena, Lovro Artuković predstavlja u Zagrebu, potom i u Dubrovniku.

Izložba se u Zagrebu trebala održati u Umjetničkom paviljonu, od sredine srpnja do sredine rujna 2020., u okviru ciklusa Ambijentalne izložbe suvremenih hrvatskih umjetnika za Umjetnički paviljon. U međuvremenu, Zagreb je pogodio potres koji je nanio velika oštećenja Umjetničkom paviljonu zbog čega je galerija zatvorena do daljnjega. Stoga se izložba u Zagrebu održava u Modernoj galeriji, na čemu smo zahvalni ravnatelju Branku Franceschiju.

Lovro Artuković već godinama živi u Berlinu, a posljednju je izložbu u Zagrebu održao 2014. godine u Laubi. Od tada u Zagrebu, njegovom rodnom gradu, nismo imali prilike vidjeti umjetnikove radove.

Tiskovna konferencija održat će se  04. 11. 2020., u 10 i 30 h, u Modernoj galeriji, Hebrangova 1.

Uz Lovru Artukovića nazočni će biti i ravnatelj Moderne galerije, Branko Franceschi, ravnateljica Umjetničkog paviljona u Zagrebu, Jasminka Poklečki te autorica stručne koncepcije izložbe, izbora djela i likovnog postava, Leonida Kovač.

 

Artukovićev primarni medij rada jest figurativno slikarstvo. Pri stvaranju svojih radova koristi tradicionalnu tehniku ulja na platnima velikog formata. I ova izložba donosi slike velikog formata, no ima i nekih novih elementa vezanih uz umjetnikova likovna istraživanja. Potonje je rezultiralo bogatstvom detalja u recentnim radovima. Izložba koju ćemo imati prilike vidjeti u Zagrebu, potom i u Dubrovniku, predstavlja 43 rada nastala u razdoblju od 2015. do 2020. godine i podijeljena je u pet sekcija: Zlatne folije i odrazi, Melankolija noćnih svjetla, Posjet ateljeu, Bar i Izlet.

Iz popisa Artukovićevih samostalnih izložbi vidljivo je kako slikar rijetko izlaže te kako kod njega kreativni proces dugo traje i, stoga, u konačnici, radovi nastaju kroz duže vremensko razdoblje. Umjetniku se svakako ne može pripisati hiperproduktivnost, naprotiv kako sam kaže: „Velika produkcija je nešto što mi je potpuno nepoznato, ne mogu tako stvarati”.

O samom nazivu izložbe Usporavanje kao i o svojem recentnom stvaralaštvu Lovro Artuković kaže:

Posljednjih godina  živim u neprestanoj unutarnjoj borbi. Naime, moje slike, ili ono što njima pokušavam dosegnuti, zahtijevaju sve više vremena. Mislim da razlog ne treba tražiti u tome što starim i postajem sve sporiji. U slikama se, naime, množe detalji, a način na koji slikam – to bezbrojno premazivanje jednog te istog mjesta na slici lazurom da bih dobio željenu prisutnost i gustoću naslikanog – uzima sate i sate koji nekako neprimjetno prolaze. Sjedeći danima pred istom slikom, zarobljen jednim jedinim detaljem, često pomišljam kako bih trebao ubrzati svoj slikarski postupak, biti produktivniji, raditi primjerenije dobu u kojemu se sve odvija sumanutom brzinom i u kojemu – avaj – ionako nitko neće imati ni strpljenja ni koncentracije upustiti se u promatranje moje slike sa staromodnim, sporim užitkom.

Ponekad mi se čini da sam se sâm zapravo doveo u tu – klopku. Dopuštao sam da me pri odabiru motiva vode životne okolnosti, umjesto kakva plana ili sistema. Kad, međutim. pogledam to što sam naslikao, vidim da je baš tako i trebalo biti naslikano. Radi energije, radi atmosfere, radi svega što sam svjesno i nesvjesno htio postići svakom od tih slika. Budući da (dosada) nisam iznašao patent koji bi mi omogućio da slikam brzo i jednostavno, a da pritom budem i zadovoljan naslikanim, nakraju uvijek ponizno prihvatim da je taj spori i tegobni način koji me katkad frustrira upravo moj osobni, prepoznatljivi način. Zato sam odlučio da slike nastale posljednjih godina prikažem pod naslovom »Usporavanje«.

BIOGRAFIJA

Lovro Artuković rođen je 1959. godine u Zagrebu, Hrvatska. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Nekoliko godina radio je kao nastavnik na Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn, te, potom, devet godina kao docent na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. 2003. godine seli u Berlin gdje i danas živi i djeluje kao slobodni umjetnik. Izlagao je na brojnim samostalnim izložbama. Prvu samostalnu izložbu održao je 1985. u Galeriji Vladimir Nazor. 2008. godine održana je retrospektivna izložba njegovih radova u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu koja je obuhvatila radove nastale između 1984. i 2008. godine. Tom prilikom objavljen je opsežni katalog njegovih radova pod nazivom Najbolje slike, autorice Blaženke Perice (Galerija Klovićevi Dvori, Zagreb, 2008.). Artuković je primio Godišnju nagradu Hrvatskog društva likovnih umjetnika za najbolju izložbu u 2001. godini, a 2013. godine Nagradu publike na izložbi »Macht Kunst«, Deutsche Bank KunstHalle.

O Artukovićevu opusu pisala je nekolicina povjesničara umjetnosti, među ostalima Krešimir Purgar, Feđa Vukić, Leonida Kovač, Blaženka Perica. O njemu su snimljena dva filma: eksperimentalni film Krađa u režiji Lukasa Nole iz 2004. godine i dokumentarni film L.A. Nedovršeno Igora Mirkovića iz 2008. godine. Djela mu se nalaze u brojnim javnim i privatnim kolekcijama u zemlji i inozemstvu.

IZLOŽBA JE PODIJELJENA U PET SEKCIJA:

1) Zlatne folije i odrazi

Ovdje su prikazane slike koje izraz »zlatne folije« možda ne opisuje najpreciznije. Osnovni razlog da ih počnem slikati nije bila zlatna boja folije nego njezino svojstvo da iskrivljeno zrcali okoliš. Zahvaljujući njemu dobio sam predložak koji ovisno o udaljenosti modela ili predmeta od folije odražava prostor i likove više ili manje fragmentarno, tako da se više naslućuju negoli se razabiru. Ta slutnja onoga što bi trebalo biti prikazano stvara dojam da je slika oslobođena snažne opisne predmetnosti te da je slikarski postupak slobodniji, autonomniji, čime stječe prednost pred prikazanim predmetom. Pristup predmetu i način slikanja pritom je, u bîti, posve jednak kao u slučaju mojih drugih, »klasičnih, izrazito figurativnih« slika, kako su ih nazvali. Kad se folije promotre iz tog kuta, postaje jasno da je naslikani  predmet zapravo zlatna folija, koja je prikazana izrazito figurativno, a sve drugo su samo odrazi u njoj.

1) Detalji slike Odraz ateljea u zlatnoj foliji

Moja prijateljica Leonida izbrojila je 432 pravokutnika na slici »Odraz ateljea u zlatnoj foliji«. Nisam provjeravao – ako ona kaže, onda je sigurno tako. Pravokutnici na foliji nastali su presavijanjem radi pakiranja. Naslikao sam ih onako kako sam ih vidio. Geometrijska struktura tih »pločica« i iskrivljeni odrazi koje stvaraju daju slici dojam modernističkog slikarstva. Pogotovo ako se neke od tih pločica promatraju izdvojeno, moglo bi se pomisliti da je posrijedi slagalica koja se sastoji od slika iz razdoblja moderne. Budući da su nastale istim slikarskim postupkom kojim i inače slikam, tvrdim da mi to nije bila namjera, kao što nisam htio ni ironizirati modernu niti je uopće komentirati (barem ne svjesno). Unatoč tome, zabavno je otkrivati i promatrati te fragmente.

2) Posjet atelijeru

Može se bez pretjerivanja reći da su gotovo svi posjeti mojem atelijeru uredno zabilježeni na slikama. Vrlo je malo ljudi iz kruga mojih prijatelja i znanaca za koje se još nije našla neka uloga, neki razlog da budu naslikani. Što ne znači da jednog dana neće biti naslikani i ti koji dosad nisu. Slikarstvo je po sebi samotnjačko zanimanje, a moje slike trebaju ljude. Stoga se druženje u atelijeru, pa makar to bila i obična pijanka, može smatrati dijelom stvaralačkog procesa. Da se poslužim analogijom sa svijetom prirode: čini mi se ponekad da se u simbiotskoj vezi s atelijerom pretvaram u muholovku. Posjetitelji rado dolaze privučeni atmosferom prostora, ne sluteći da će mi kad-tad morati pozirati. Ponekad to traje kratko, a ponekad se razvuče na mjesece. Naravno, iz atelijera svi odlaze živi, zdravi i veseli, tako da je usporedba s muholovkom možda ipak neosnovana.

3) Melankolija noćnih svjetala

Noćna svjetla fascinirala su me i prije nego što sam se kao klinac počeo noću smucati po gradu. Grad je bio područje u kojemu sam otkrivao život. I filmovi. Filmovi u kojima je noć i pada kiša i neonska se svjetla razlijevaju mokrim asfaltom u bezbrojnim nijansama. Boje tih svjetala intenzivne su u kontrastu s tminom noćnog okoliša. I u kojima strašno cool filmski likovi, tek djelomice osvijetljeni, izranjaju iz mraka. Da, to sam oduvijek želio slikati, i ne znam zašto je tako dugo trebalo da ta želja ispliva na površinu. Bilo je i drugih stvari koje sam htio naslikati, svakako. A osjećao sam, usto, da još nisam slikarski dorastao toj zadaći. Dugo sam okolišao. Ali mislim da sam sada kadar naslikati noćnu scenu kakva raskrižja, u kojoj pada kiša, a svjetla se automobila i semafora odražavaju na mokrom asfaltu.

4) Bar

U polumraku svjetluca na tisuće sitnih odbljesaka poput zvjezdica u nekome crvenkastom svemiru. Na čašama, flašama, na šejkerima i jiggerima, na lijevcima likerskih bočica uredno postrojenim na šanku, na metalnom i staklenom posuđu kojim se osoblje bara služi s uzvišenom upućenošću dok mjeri, mućka, miješa, istače i pretače raznobojne tekućine (iz nekih se još i puši, iz drugih palucaju plavičasti plamičci). Boce opojna sadržaja na polici onkraj šanka zrače zemljanim bojama. Sred svih tih zvjezdastih bljeskova lijeno se uvija, izvija duhanski dim kao svemirska maglica na fotografiji Hubbleova teleskopa. Ispod svjetiljaka što lebde nisko iznad šanka pramenovi dima zasjaju i kao kakvim velom zastru lijepo lice koje promatram. Lica se mijenjaju od večeri do večeri, od čaše do čaše, što me najčešće navede na melankolično meditiranje o prolaznosti.

5) Izlet

Sanjao sam da sam s pjevačem grupe Victims of Women Intolerance na road tripu po Brandenburgu. Ne znam odakle mi to ime, internet nije mogao potvrditi postojanje takve grupe. Moglo bi imati veze s nečim dubljim, čime se sada ne bih bavio. A taj pjevač nije sličio nijednom od nekolicine koju poznajem. Zapravo nije imao nikakav konkretan lik. Krenuli smo autom od njegove vikendice, vozeći se uskim regionalnim cestama koje obrubljuju drvoredi tako tipični za Brandenburg. Za vrijeme vožnje – dijelom zbog efekta kretanja, a dijelom zato što se to u snovima naprosto događa – počeli su se oblici koje sam opažao prožimati i međusobno pretapati. Tako bi, na primjer, dio pejzaža s drvećem najedanput poprimio oblik kuće ili automobila, posve raspoznatljivo, kao da su ti oblici umotani u nešto na čemu je otisnuta slika pejzaža. Sve me to me jako podsjetilo na odraz šume na ulaštenoj karoseriji Mercedesa s moje slike »Jesenski izlet«.