Treće predavanje iz serije “Krajolici simultanih vremena: o memorijskim praksama u suvremenoj umjetnosti” bavi se pojmom nijemosti traume kroz analizu tangencijalnog pristupa temi holokausta u zadnjem proznom djelu W.G. Sebalda “Austerlitz” (2001.). Leonida Kovač se posredstvom Freudovog termina unheimlich usredotočuje na pojam avetinjske prisutnosti kojim odjekuje Sebaldovo djelo. Pritom kontekstalizira način na koji Sebald u svoje tekstualno tkanje upisuje tri filma Alaina Resnaisa kao “citate bez navodnih znakova” s ciljem artikulacije dijalektičkih slika, odnosno koncepta nekronološkog vremena u kojemu je prošlost neodvojiva od sadašnjosti. Posrijedi su filmovi Noć i magla (1955.), Svo pamćenje svijeta (1956.) i Prošle godine u Marienbadu (1961.)