Andreja Kulunčić: Učimo napraviti mjesta svima

Projekt “Starenje” Andreje Kulunčić istraživački je umjetnički projekt koji istražuje procese starenja fokusirajući se na društveno starenje. Autorica sagledava procesa promjena i mogućnosti ili nemogućnosti održivosti uspostavljenih društvenih i geografskih/geopolitičkih koncepata – zajednica, gradova, kontinenta.

Migracije stanovništva, tehnološka ubrzanja, klimatske promjene ukazale su na starost paradigmi kojim smo oblikovali svijet i nužnost uspostavljanja novih koncepata. U razgovorima s migrantima i tražiteljima azila te migranstkim radnicima na obnovi paviljona, autorica je istraživala recepciju gopolitičke konstelacije i smjerove novih mogućih i potrebnih koncepata.

Tekstove sastavljene od izjava sugovornika – migrantskih radnika iz Indonezije zaposlenih na obnovi Paviljona – printaju se na ceradu koja će se postaviti na građevinske skele na hrvatskom, engleskom i izvornom jeziku migranata. Rad želi ukazati na potrebu dijeljenja postojećeg (europskog) prostora (kulture i promišljanja) s migrantima kao mogućeg puta stvaranja zajedničke budućnosti.

Projekt se odvija u više segmenata. Plakati s izjavama radnika postavljeni su na City light boxovima i billboardima po gradu u sklopu sekvence Znakovi u gradu programa 12.5 sekvenci za 125 godina Umjetničkog paviljona u Zagrebu dok je završna izvedba rada povezana s podizanjem građevinskih skela oko Paviljona. Ovakvo situiranje rada snažna je gesta koja koristi centralnu poziciju Paviljona i njegov kapacitet kulturnog kapitala kao i trenutnu situaciju transformacije da bi govorila i o nužnosti prilagodbe transformacijama identitetskih i kulturalnih slika svijeta koje održavamo.

Izjave indonezijskih radnika:

Ne bismo mogli živjeti ovdje s obitelji. Kao prvo, preskupo je. Kao drugo, društveni smo, ne možemo živjeti sami, moramo znati susjede, okupljati se.

Ovdje mi se čini da se ljudi ne posjećuju. Možeš umrijeti, a da nitko ne zna.

Nekad kad se ovdje nasmijem nepoznatim ljudima, čini mi se da me pitaju: Zašto se smiješ, šta je smiješno? Ja to radim iz poštovanja.

Europa i Azija su različite kulture, teško je za zajednički život. A tu je i ta povijesna trauma s Europljanima. Određeno nepovjerenje i strah i dalje su tu.

Dizajn plakata: Dejan Dragosavac Ruta
Prijevod s indonezijskog tijekom suradnje s radnicima: Marina Pretković
Indonezijski radnici žele zadržati anonimnost
Produkcija: Umjetnički paviljon u Zagrebu
Fotografija: Sanja Bistričić Srića

Vezani sadržaj