Poziv na tiskovnu konferenciju povodom otvorenja izložbe Emanuela Vidovića
U Zagrebu, 19. ožujka 2018.
Poštovane kolegice i kolege novinari,
S neizmjernim ponosom obavještavamo Vas da smo, u godini kada Umjetnički paviljon slavi svoju veliku obljetnicu 120 godina postojanja, priredili izložbu velikog hrvatskog slikara EMANUELA VIDOVIĆA. Izložbu priređujemo u povodu obilježavanja 65. obljetnice slikareve smrti i 150. obljetnice slikarevog rođenja.
Autor stručne koncepcije izložbe, izbora djela i likovnog postava izložbe je ponajbolji poznavatelj opusa Emanuela Vidovića, povjesničar umjetnosti Igor Zidić.
Izložba obuhvaća, u retrospektivnom pregledu, cjelokupan slikarev opus kroz 127 umjetnina.
Slike Emanuela Vidovića za izložbu su posuđene iz 11 hrvatskih institucija i 35 privatnih zbirki.
Organizatori izložbe su Umjetnički paviljon i Muzej grada Splita. Izložba će po završetku u Umjetničkom paviljonu biti postavljena u Muzeju grada Splita – Galeriji Emanuel Vidović.
Zadovoljstvo nam je pozvati Vas na tiskovnu konferenciju i premijerno razgledavanje izložbe u srijedu, 21. ožujka 2018. u 12 sati.
Tiskovnoj konferenciji nazočit će gospođa Jasminka Poklečki Stošić, ravnateljica Umjetničkog paviljona u Zagrebu i gospodin Igor Zidić, autor, koji će predstaviti izložbu.
Svečano otvorenje izložbe održat će se u petak, 23. ožujka 2018. u 19 sati, a građanstvo će izložbu moći razgledati od subote, 24. ožujka 2018. godine do 13. svibnja 2018. godine.
Za vrijeme trajanja izložbe Umjetnički paviljon bit će otvoren za posjetitelje prema redovnom radnom vremenu, od utorka do nedjelje od 11 do 20 sati te petkom od 11 do 21 sat.
Za sve dodatne informacije, molimo kontaktirajte nas putem e-maila ili telefonski.
Srdačan pozdrav,
Odnosi s javnošću
Umjetnički paviljon u Zagrebu
tel: 01 484 10 70
O i z l o ž b i :
Izložba označava prvo cjelovito predstavljanje Vidovićeva opusa nakon punih 30 godina! Podsjećamo, posljednja velika izložba Emanuela Vidovića održana je 1987. godine. Izložba u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu će, dakle, obuhvatiti cjelokupan opus autora, od radova iz ranijega razdoblja (1898.-1921.), preko razdoblja priprema za prijelaz na motiviku i tematiku interijera i mrtvih priroda te samih interijera crkava i atelijera (1936.-1942.), kao i mrtve prirode (1938.-1952.) te nekoliko – po sjećanju naslikanih – uglavnom trogirskih, krajolika. Poseban naglasak bit će stavljen na prijelaz s ranoga realizma i transformaciju u simbolističko-divizionistički rukopis te postimpresionistički intimizam pri kraju četvrtog desetljeća (“tridesete godine”).
U prigodi ovih velikih obljetnica, kroz izbor od 127 djela, svako razdoblje bit će zastupljeno nekolicinom remek-djela, među kojima najveći broj ulja na platnu posuđenih iz zbirki hrvatskih muzeja, ali i iz privatnog vlasništva. Upravo iz privatnog vlasništva hrvatskih kolekcionara na izložbi će biti izloženi i nepoznati Vidovićevi biseri, koji do sada nisu bili izlagani.
Emanuel Vidović, rođen u Splitu 24. prosinca 1870. – umro u Splitu, 1. lipnja 1953. Bio je prvo dijete u obitelji Splićanina Ivana Vidovića i Paškve Vidović r. Grubić iz Solina. Teško se – i uz skrbnike – nakon rane očeve smrti, probijao kroz život. U Splitu je završio pučku školu (1881.) i počeo pohađati Veliku realku. Ljeti 1885. mora na popravni ispit iz matematike. Tada, 15-godišnjak odluči napustiti školu i izmoliti od svoga gimnazijskog profesora arh. Emila Vecchiettija, privatnu poduku iz risanja i talijanskoga. Profesor ubrzo uvidi da mu trebaju stručniji učitelji i upravlja ga prema Veneciji. Lomeći otpore u obitelji, mladić krene na svoje prvo putovanje i upiše, nakon prijemnoga ispita, u svojoj 17-oj godini, kiparski odjel na Accademia di Belle Arti u Veneciji. Ubrzo prijeđe na slikarstvo; kombinira rad u školi s radom u prirodi, a po završetku obvezatnog programa, poslije VI. semestra, udalji se, u skladu s tadašnjim navadama, od Akademije. Radi sam i uz neke poznate venecijanske majstore; mnoge i osobno upoznaje, nastupa na značajnim izložbama u Milanu (1894., 1895.). Milano u kojemu je poživio od 1892. do 1894. uvelike je proširio njegovu literarnu, historiografsku i glazbenu kulturu, a iz Milana je, slijedeći starije kolege, otkrio i slikovitu Chioggiu (1894.), u kojoj će naslikati nebrojene svoje motive i naći odanu i doživotnu svoju suputnicu Amaliju r. Baffo (1874. – 1963.). Svo to vrijeme, Vidović održava tijesne veze s domovinom: 1895. aktivan je u radu “Hrvatske učeće omladine”; 1898. uređuje svoj prvi splitski atelijer, a njegova izložba s Josipom Lalićem, u Splitu 1901., datum je rođenja moderne hrvatske umjetnosti u Dalmaciji. U međuvremenu izlaže s hrvatskim umjetnicima u Europi, upoznaje na mletačkim bijenalima svoje europske suvremenike, dočekuje svoje prve kritičare: dr. I. Tartagliju, dr. A. Tresića Pavičića, M. Begovića i, iznad svih, A. G. Matoša. Prijateljuje sa S. S. Kranjčevićem. Godine 1908. sudjeluje u priređivanju Prve dalmatinske umjetničke izložbe, u novoizgrađenom Hrvatskom domu, koja je izložba djelima i odjekom bila prava senzacija. Iste, 1908., suosnivač je i izlagač na izložbi Hrvatskog umjetničkog društva Medulić (do njegova kraja 1919.). Tih godina radi u Chioggi i u Splitu, premda je u Splitu uredio stan, drugi atelijer i smjestio obitelj. S prijateljima je pokrenuo humoristički list Duje Balavac (1908.) u kojemu objavljuje i brojne uspjele portretne karikature. Iz godine u godinu njegova se obitelj širila i na kraju je, uz skromnu profesorsku plaću i gdjekoju prodanu sliku, živjelo – uz njega i suprugu – devetoro djece.
Rezimiramo li njegov razvoj, kroz više od šezdeset godina rada, raspoznajemo ga kao plenerističkoga verista, impresionista, simbolista, minimalista, anticipativnoga ekspresionista i, zaključno, postimpresionističkoga intimističkog majstora.
Njegova su slikarska gnijezda: Split, Venecija, Chioggia, Trogir: tu je ubirao svoje motive, nalazio trajne poticaje.
Izlagao je na mnogim značajnim izložbama, u zemlji i inozemstvu, predstavljao se i samostalno, stekao i neka, mahom zakašnjela, priznanja.
Stasao je, u međuvremenu, novi krug likovnih pisaca i kritičara, koji su visoko uzdizali njegovu umjetnost (J. Miše, V. Kušan, I. Šrepel, A. Padovan, G. Gamulin, C. Fisković, D. Kečkemet, J. Vrančić, M. Bašićević i drugi), ali ga je neki trag skepse (posijane od – inače zaslužnoga – Lj. Babića) dugo pratio. Kad se sve sabere, vidi se da je bio neosporan prvak hrvatske slikarske Moderne (i to iz kruga izvorno modernih slikara, a ne konvertita), kako ranim datumima svojih potvrda (impresijskih, simbolističkih i onih monokromno-bikromatskog minimalizma), ali i vrstan slikar u razdoblju između dva rata.
Od 1970-ih počinje njegova sustavna revalorizacija, kojoj su uvelike pridonijeli novi kritičari (Ž. Čorak, Z. Rus, T. Maroević, Z. Maković i drugi), a koja se nastavlja do u naše dane.
