Naziv izložbe: ZLATKO ŠULENTIĆ (1893 – 1971.) – kritička retrospektiva
Datum održavanja: 07.04.2011 – 05.06.2011
Zlatko Šulentić još je jedna nezaobilazna slikarska osobnost bez kojeg nema ni jednog relevantnijeg tematskog pregleda hrvatskog slikarstva, napose ključnih razdoblja 20. stoljeća, sve do šezdesetih pa i sedamdesetih godina, iako se njegova sudbina diskretne javne prisutnosti koja ga je pratila kroz dugu slikarsku karijeru nastavljala i nakon smrti. Od zadnje posmrtne retrospektive održane davne 1972. godine, samo smo se povremeno, u okviru sve učestalijih problemskih i tematiziranih izložaba, susretali s fragmentima Šulentićeva slikarstva.
Tako se i pored povremeno viđenih fragmentarnih segmenata, cjelovitost tog dragocjenog opusa, specifičnih stilskih obilježja, prepoznatljiva kolorita, neponovljive autentičnosti i iznimne potičnosti, sve više gubila iz našeg vidnog polja, što nas opravdano obvezuje da Šulentićevo djelo iz današnjeg rakursa ponovno sagledamo i vrednujemo.
Na putu slikarskog formiranja Šulentić je prolazio za ono vrijeme standardnim putem školovanja kojim je išla glavnina hrvatskih slikara. Prvo u Zagrebu 1910 godine polazi Privremenu višu školu za umjetnost i umjetni obrt, a potom se 1911. upisuje na Akademiju u Münchenu, gdje studira slikarstvo kod H. Knirra i L. Hertericha, a povijest umjetnosti kod Wölfflina i Mayera. Diplomirao je 1914. godine, a još kao student 1913. posjetio je Pariz. Izlagao je prvi put na I. izložbi Proljetnog salona 1916., čiji je bio jedan od utemeljitelja. Proputovao je gotovo svim europskim zemljama, posjetio je Ameriku, Argentinu, Brazil, Burmu, Indoneziju, Malaju i Egipat. Bio je srednjoškolski padagog i profesor na ALU od 1938. do 1947. godine, kad je umirovljen, te se u punoj zrelosti posvećuje slikanju. S putovanja po egzotičnim svjetovima vraćao se inspirativno bogatiji, a u odnosu na elaborirani slikarski izričaj još uvjerljivije “svoj” i po toj se svojstvenosti uzidao u temelje našeg prošlostoljetnog slikarstva.
Iako pripada generaciji formiranoj u počecima Proljetnog salona i još prije, znao je i u kasnim godinama odgovoriti izazovima likovnog moderniteta, podvrgavajući ustaljene standarde svome temperamentu. Znao je » umjetnost učiniti blagu i poetičnu«. Idući više usputno nego li u matici magistralnih kretanja bio je na svoj način i autentično suputnik u stilu i vremenu. Šulentić je jedan od najizražejnijih predstavnika našeg espresionizma drugog desetljeća, a još prije je, sa slikom Čovjek s crvenom bradom, ostvario kapitalno djelo hrvatskog sezanizma, da bi u trećem desetljeću svojom blagom naravi znao intervenirati u čvrsti «plastični» stil novih realizama specifičnim fluidnim omekšanjima.
Tako je u ravnoteži čudesno ekspresivne impresije uspio sublimno reducirati motiv u koherentnu sintezu jake oduhovljenosti, ostvarivši u visokoj zrelosti osobnu stilsku paradigmu. Sve do kraja zadržao se na visokoj ljestvici kvalitete, za razliku od većine njegovih generacijskih kolega koji su pod teretom godina gubili svježinu i vitalitet. Tehnikom širokih ploha i mrlja koje prosijavaju svjetlo razgrađivao je oblike u krajoliku, zastirao ih providnim opnama profinjene kromatike, uzdigavši ih tako do vizije koja postaje prepoznatljiva stilska metafora zaustavljena – na korak do apstrakcije, i to na kraju životnog i stvaralačkog puta. I u sakralnim temama nije se podvrgavao tradicionalnim ukusima već je svoju zamisao biblijskih motiva realizirao istim stilskim vokabularom po čemu je njegov sakralni opus također jedan od najznačajnijih doprinosa korpusu našeg sakralnog slikarstva druge polovine dvadesetoga stoljeća.
Autorica izložbe je dr. Ivanka Reberski.
MEDIJSKI POKROVITELJI I SPONZOR IZLOŽBE
Možete pogledati više o izložbi Iz medija
