SUVREMENO HRVATSKO SLIKARSTVO IZMEĐU FIGURACIJE I APSTRAKCIJE

Izložba suvremenog hrvatskog slikarstva pod nazivom Između figuracije i apstrakcije predstavlja slike umjetnika koji su u turbulentnim dekadama prijelaza milenija – usprkos tada prevladavajućem diskursu o smrti slikarstva ili barem bespredmetnosti onog štafelajnog tipa u srazu s inovativnim umjetničkim disciplinama, tehnologijama i strategijama – upravo u toj najstarijoj likovnoj disciplini pronašli i s uspjehom razvili smisao i sadržaj svojih umjetničkih karijera. Kao i svaki pregled neke umjetničke scene, i naša izložba pod zajedničkim nazivnikom ciljano objedinjuje najrazličitije estetske formule i tematske preokupacije. Cilj nam je inozemnoj publici predstaviti raznovrsnost i vitalnost hrvatske likovne umjetnosti koja je nastajala i razvijala se u dinamičnim dekadama obilježenim korjenitim društvenim promjenama nakon rata i osamostaljenja, kada je jedan od prioriteta bio i razvoj hrvatskog kulturnog identiteta, a posebno njegova prepoznatljivost na međunarodnoj kulturnoj sceni.

U pogledu kulturnog sustava, Hrvatska je iz socijalističkog razdoblja naslijedila i nastavila razvijati mrežu izložbenih prostora i muzeja posvećenih lijepim umjetnostima kojom su obuhvaćeni svi županijski centri. Najveći napredak dogodio se u području sveučilišnog obrazovanja. Likovna akademija u Zagrebu osnovana je u kulturnom i političkom središtu države još 1907. godine kao prva sveučilišna institucija koja njeguje likovne umjetnosti na širokom geopolitičkom području koje se proteže od Italije na istok. Do nacionalnog osamostaljenja bila je i jedina obrazovna institucija za vizualne umjetnosti na sveučilišnoj razini u Hrvatskoj. Od druge polovice devedesetih godina nove se akademije otvaraju u regionalnim centrima, najprije u Splitu 1997. godine, potom u Rijeci i Osijeku 2004. godine. Riječ je o gradovima koji su se unatoč kulturnoj gravitaciji Zagreba razvili u distinktna umjetnička središta specifičnih identiteta, zasnivanih na potpuno zaokruženom ustroju umjetničkih scena koje od tada uz prezentacijske uključuju i vrhunske obrazovne institucije. U razmatranju slikarske divizije nemoguće je zaobići Dubrovnik koji se zahvaljujući svojoj društvenoj i kulturnoj povijesti unatoč relativno malenoj populaciji uvijek, uključujući u to i modernu epohu, mogao podičiti izrazitim likovnim talentima i umjetničkim stvaralaštvom od nacionalnog i internacionalnog značaja. Unatoč ovim nikad većim mogućnostima za umjetničko obrazovanje, pojedini se mladi umjetnici još uvijek odlučuju za studij u inozemstvu, prvenstveno na akademijama u bližem okruženju poput onih u Veneciji, Beču, Düsseldorfu, a rjeđe u globalnim centrima poput Londona, Berlina ili New Yorka. U pogledu transfera znanja situacija se mijenja ulaskom Hrvatske u Europsku uniju 2013. godine, nakon čega studiranje ili pohađanje dijela akademskog kurikuluma, kako hrvatskih studenata u inozemstvu tako i stranih u Hrvatskoj, postaje uobičajenim modusom sveučilišnog obrazovanja. Isto se može reći i za sudjelovanje u mnogobrojnim dvosmjernim programima umjetničkih rezidencija i razmjena. Uz obrazovne i izložbene institucije, iz socijalističkog sustava naslijeđen je, te u skladu s vremenom, dodatno razvijen sustav umjetničkih strukovnih udruga. Za diskurs ovog teksta zanimljive su udruge likovnih umjetnika koje vizualne umjetnike djelatne u sveobuhvatnom spektru umjetničkih disciplina i praksi okupljaju po teritorijalnom principu s ciljem samoodređivanja i unapređivanja njihovog statusa unutar cjelokupne društvene strukture. Uz ovu aktivnost povijesno je vezana i živa izložbena djelatnost, pa udruge danas raspolažu nekim od najprestižnijih izložbenih prostora u državi. Uz to što djeluju kao platforma preko koje umjetnici mogu plasirati svoj utjecaj na odredbe i zakone koji reguliraju njihov egzistencijalni položaj na državnoj i gradskoj razini, članstvo u udruzi je osnova po kojoj likovni umjetnici zasnivaju status samostalnog umjetnika, čime ostvaruju pravo na državno financiranje zdravstvenog osiguranja i mirovinskog plana. Djelovanje udruga, spomenuti financijski aspekt umjetničkih prava, kao i djelatnost muzejskih i galerijskih institucija, te NGO sektora koji se od devedesetih godina ubrzano razvija u sustav paralelan tradicionalnom institucionalnom sektoru, u cijelosti se financira iz javnog budžeta po državnoj, regionalnoj i gradskoj razini. Javna sredstva za djelatnost institucija zakonom se automatski razdjeljuju po osnivačima koji mogu biti država, grad ili regija, a programska sredstva se iz istih izvora namiču po godišnjem javnom natječaju za dodjelu sredstava za javne potrebe u kulturi. Uz zanemariv iznos sponzorskih sredstava i donacija, što je rezultat i slabo poticajne društvene strategije, može se reći da su u dobru i zlu kultura i umjetnost u Hrvatskoj u potpunosti oslonjene i ovisne o javnom financiranju. U segmentu likovnih umjetnosti specifična je gotovo zanemariva aktivnost, pa čak i nepostojanje privatnih galerija koje bi se, osim trgovinom umjetnina, bavile i ulaganjem u produkciju, organizacijom izložbi i sudjelovanjem na umjetničkim sajmovima, te uopće skrbi za razvoj karijera umjetnika koje zastupaju. Trgovanje umjetninama u Hrvatskoj nije regulirano i odvija se izvan poreznog sustava u sivoj zoni izravne prodaje u umjetničkom atelijeru ili preko mreže posrednika. Uspješni umjetnici, pogotovo oni s relevantnim međunarodnim karijerama, oslanjaju se na strane galerije i galeriste koji ih promoviraju i na međunarodnom tržištu i prema referentnim kulturnim institucijama. Razlozi su povijesni. Do Drugog svjetskog rata modaliteti tržišta umjetnina u Hrvatskoj odgovarali su tadašnjoj zapadnoeuropskoj praksi, s odgovarajućom strukturom privatnih galerija i istaknutih kolekcionara. Sve se stubokom mijenja tijekom socijalizma kada se, a pogotovo po rigidnoj ideologiji neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata, kolekcionarstvo određuje kao buržujska, nepoćudna aktivnost, a država i njezine institucije preuzimaju skrb, odnosno kontrolu nad radom i egzistencijom umjetnika i referentnih umjetničkih institucija. Smatralo se da umjetnici trebaju pridonositi društvu koje za uzvrat skrbi o njihovim potrebama, a konzumacija kulturnih potreba građanstva trebala se odvijati u javnom prostoru i institucijama, a ne u privatnom prostoru i vlasništvu. Ovo ideološko modificiranje povijesno razvijene dinamike odnosa između umjetnika i publike koje je iz jednadžbe isključilo tržište umjetnina, u praksi je otvorilo prostor za ilegalno trgovanje umjetninama koje je tijekom liberalizacije društva okoštalo u sivu običajnu zonu poslovanja koja funkcionira i danas. S pozitivne strane, u likovnoj je umjetnosti umjetnička neovisnost o komercijalnom aspektu stvaralaštva i umjetničkom tržištu rezultirala nekim od najutjecajnijih likovnih fenomena poput protokonceptualne Grupe Gorgona početkom šezdesetih ili pak otvorenosti prema vizualnim istraživanjima sublimiranih u izložbama Novih tendencija. Generalno govoreći, razvijen je kriterij prosudbe relevantnosti umjetničkog rada koji je koncepcijskim i eksperimentalnim aspektima stvaralaštva pridavao veću vrijednost od produkcijske kvalitete. Po neoavangardističkoj praksi Zagreb je bio jedno od eminentnih međunarodnih kulturnih središta tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina. Paralelno s ovim fenomenima i tendencijama, u Hrvatskoj i Jugoslaviji razvijala se i specifična umjetnost tzv. socijalističkog modernizma, koja je unutar apstraktne umjetnosti dala vrhunska djela u području tradicionalnih likovnih disciplina na međunarodnoj razini.

Izbor recentnih slika koje izlažemo predstavlja tranziciju i realizaciju ovog složenog konteksta kroz rad nekoliko generacija slikara koji su svoj profesionalni status izgradili od devedesetih godina do danas. U tom su razdoblju neki od njih od studenata postali profesori na likovnim akademijama, neki rade kao srednjoškolski profesori, a neki djeluju kao slobodni umjetnici. Većini predstavljenih slikarstvo je preferirana umjetnička disciplina, a nekima je jedan od vidova izvedbe unutar njihove multimedijske umjetničke prakse. Svi odreda su na hrvatskoj sceni izložbama ostvarili zavidni profesionalni status, te se unutar nekoliko generacija smatraju nositeljima i nastavljačima discipline štafelajnog slikarstva. Najstariji među njima diplomirali su krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, te su svoju umjetničku i slikarsku karijeru započeli u trenutku kada je po tko zna koji put u modernoj epohi proklamirana smrt slikarstva. Devedesetih, nakon porasta zanimanja za slikarski medij tijekom osamdesetih, u području institucionalne promocije i likovne kritike zagrebačka scena (i inače povijesno otvorena prema umjetničkom eksperimentu) podržavala je sve oblike medijskih umjetnosti, performansa, aktivističke, interaktivne i inkluzivne umjetničke prakse. Tada je zaista izgledalo da se štafelajno slikarstvo vrti u zatvorenom krugu potrošenih estetskih formula, ideja i tema. Prevladavao je dojam da izuzev već etabliranih slikara koji su nastavili razvijati svoju poetiku, mlađe generacije u štafelajnom slikarstvu ne vide medij kojim bi mogli izraziti svoje vizije i porive.

Naravno, postojali su izuzeci, slikari koji su još na studiju unutar tradicionalnog štafelajnog slikarstva razvijali netipične i izrazito originalne teme i tipologiju, što je meni tada kao mladom kustosu u Galeriji Miroslav Kraljević s eklektičnim izložbenim programom bilo izrazito zanimljivo. Jedan od njih je Tomislav Buntak, koji se od samih početaka karijere istaknuo kao figurativni slikar eskapističkih i egzotičnih svjetova. Buntak se nije izravno nadahnjivao ničim što je tada ili povijesno bilo dijelom lokalne slikarske tradicije. Svoju će likovnu formulu začetu na razigranim crtačkim studijama spontano razvijati od zidnog, u podlogu urezanog ili digitalnog crteža, monumentalnih fluorescentnih ili zlatnih prostorno specifičnih kompozicija i grafika, pa do štafelajnih slika. Svoj će likovni univerzum tematski razvijati u rasponu od fantastičnih i senzualnih do sakralnih motiva i tema. U Zagrebu je 2011. godine bio jedan od inicijatora Bijenala slikarstva što je koincidiralo s trenutkom kada je globalno zanimanje za štafelajno slikarstvo bilo na svom recentnom vrhuncu. Buntak je sadašnji dekan zagrebačke Likovne akademije i niz godina predsjednik Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zagrebu, najsnažnije strukovne udruge vizualnih umjetnika. Dvojica generacijski najstarijih umjetnika naše selekcije žive i rade u Puli. Svaki od njih na svoj način s puno duha i snažnim osjećajem za egzistencijalne apsurde razvija teme i motive koji se kritično odnose prema globalnim i nacionalnim društvenim pojavama, ideologiji i svjetonazorima. Bojan Šumonja poznat je po svojim besprijekorno izvedenim fantazmagoričnim figurativnim kompozicijama, a Robert Pauletta po kompozicijama koje ovisno o temi s lakoćom prelaze iz figurativnog u apstraktni slikarski idiom i natrag, a isto tako i u područje proširene slike koja u kompoziciju uključuje tekstualne ili skulpturalne komponente. Pripadnik njihove generacije je i Zoltan Novak, poznat po kompozicijama snažnog simboličkog naboja, tmurnog ugođaja i kolorita, čiji je središnji motiv ljudski lik reduciran na znak ili plošnu figuru koji na simboličkoj razini funkcionira kao tipični i anonimni predstavnik neuravnotežene civilizacije. Po konceptu redukcije blizak mu je metijerski savršen opus Roberta Šimraka čija figuracija koketira s estetikom američkog pop-arta. I vizualni dojam i tretman motiva bliski su estetici naglašenog preciznog crteža koju su promovirali strip i industrija oglašavanja. Šimrak se nakon niza godina rada u digitalnom mediju i produkcije svjetlosnih objekata zasnovanih na digitalno generiranim kompozicijama, vratio slikarstvu izvedbom slika distopijskih tema postapokaliptičnog društva koje unatoč povijesnim poukama nastavlja s destruktivnim ratnim djelovanjem.

Cinično raspoloženje Šimraka povezuje sa sljedećom generacijom figurativnih slikara koji su mahom diplomirali sredinom prve dekade ovog milenija i potom na lokalnoj sceni od figurativnog štafelajnog slikarstva napravili dominantan, te kod publike i kritike izrazito uspješan trend. Crtački i metijerski vrlo vješta generacija, nadahnuta predodžbama generiranima u velikim medijskim i marketinškim kompanijama koje su zapunile vizualnu stvarnost a koncepcijski pod utjecajem new age svjetonazora, publiku je zaintrigirala eksploatacijom potisnutih tema ekološkog kraha, nuklearne apokalipse, civilizacijskih bizarnosti i neravnoteža, migracija i društvene hipokrizije. Njezini istaknuti i na ovoj izložbi predstavljeni predstavnici su, abecednim redoslijedom, Sebastijan Dračić, Pavle Pavlović,  Stjepan Šandrk, Josip Tirić i Zlatan Vehabović.

Stariji kritičari i povjesničari umjetnosti bili su zatečeni dojmom da mlada generacija umjetnika stvara kao da nikada nije postojala velika tradicija lokalnog gestualnog i konstruktivističkog apstraktnog slikarstva koja je dominirala u drugoj polovici prošlog stoljeća. Izgledalo je da vizualne referencije njihove generacije puno više duguju slikama svijeta kakvu masmedijska industrija posreduje fotografijama i pokretnim slikama filma i televizije produciranima za digitalne platforme komunikacije, negoli samoj povijesti slikarstva. Ipak, iskustva apstrakcije nisu sasvim izgubljena. Izvjesnu ravnotežu između figuracije i apstrakcije, zahvaljujući intenzivnom osjećaju za taktilnost likovnog materijala, u svom opusu postigao je Matko Vekić. Na izložbi ga predstavljamo slikama na kojima pri realizaciji velikih pejzažnih kompozicija kombinira rad u podlozi slike i na njoj, što u pojedinim dijelovima prerasta u čisto zadovoljstvo rada u materijalu. Pažljiva ravnoteža između figuracije i apstrakcije prisutna je i u nesvakidašnjem projektu Heavenly Image Corporation koja objedinjuje rad slikarskog bračnog para Danice Franić i Davora Krelje. Radeći u zajedničkom atelijeru, u jednom su trenutku počeli spontano slikati zajedno, stvarajući koherentni opus podjednako udaljen od njihovih individualnih umjetničkih projekata. Kompozicije s motivima lebdećih amorfnih fantastičnih organizama izvedene su plošno, u blagim tonovima koji emaniraju hipnotičku atmosferu niskog intenziteta i psihodeličnog ugođaja. Projekt je za sada okončao zagrebački potres koji je razorio zajednički stvaralački prostor. Slikarski opus Anabel Zanze oslanja se pak na dugačku tradiciju vizualne poezije i lokalne konceptualne umjetnosti koje su u medij slike uveli slova i riječ kao estetsku činjenicu. Polazeći od ovog nasljeđa, Zanze razvija kompleksnu i prepoznatljivu osobnu poetiku koja kompoziciju slika, mahom izvedenih monokromno ili u duotonu, definira preuzetim fontom slova i njihovim međusobnim prostornim odnosima. Značenjski sloj namjerno je hermetičan i u konačnici nebitan za estetski dojam. Anabel Zanze dubrovačka je slikarica kao i Katarina Ivanišin Kardum, jedna od umjetnika koji djeluju u prostoru pretapanja figuracije u apstrakciju i obrnuto. Zanimanje javnosti pobudila je svojim gotovo monokromnim ciklusom s motivima punjenih ptica pokrivenih zaštitnim folijama. Sljedeći ciklus monumentalnih kompozicija na papiru s motivima planina, predstavljao je otklon od mimetičkog prikaza motiva prema apstrakciji koliko je god moguće, a da polazni motiv ostane prepoznatljiv. Procedura je u konceptu slična postupku naših prvih apstraktnih slikara kojima je prelazna točka prema apstrakciji bila redukcija primorskog pejzaža na plohe neba, mora i konture otoka. Osječki slikar Zoran Šimunović slika kompozicije koje sugeriraju kompleksni mentalni prostor u kojem ne vrijede prirodne zakonitosti, već je naizgled proizvoljan sklop figurativnih motiva u svom interpretaciji otvorenom značenju orkestriran po ikonografskoj perspektivi. I ovdje je ravnoteža između figurativnih i apstraktnih elemenata kompozicije izvedena s ciljem sugestije nadrealnog, snovitog ugođaja. 

Posljednjih nekoliko godina na sceni se osjeća izvjesno zasićenje trendom figurativnog slikarstva. Početni naboj kojim su slikari izražavali akutne civilizacijske ili lokalne društvene probleme reterirao je prema ilustrativnosti, a izvorni intelektualni angažman zamijenila je neka vrsta nadmetanja u razini izvedbene virtuoznosti. Zbog ovoga se izvjestan broj slikara, na sceni afirmiranih među umješnim figurativnim umjetnicima, u potpunosti okrenuo apstraktnom izvedbenom idiomu. Na izložbi su recentnim slikama predstavljeni Fedor Fisher i Izvor Pende. Fisher se opredijelio za gestualnu apstrakciju snažne ekspresivnosti koja je u konačnici rezultirala opusom u maniri enformela. Poput povijesnih prethodnika iz pedesetih godina, Fisher industrijskim alatom miješa slikarske i neslikarske materijale koje potom s orgijastičkim intenzitetom u gustim i debelim nanosima nabacuje na podlogu. Pendina slikarska manira zasnovana na studioznoj realizaciji odnosa bojanih površina, linija i valera boje, najosebujnija je pojava u suvremenom hrvatskom slikarstvu. Iako izrazitog kolorita i ponikla u okruženju tzv. šarenog dubrovačkog slikarstva, tonski je bliža američkoj ili njemačkoj apstrakciji, a po korištenju slogova i rjeđe cijelih riječi kao likovnih motiva, američkom pop-artu. Na Pendinim slikama oko još po koji put može u brzini zamijetiti obrise nekog organskog oblika, ali radi se samo o podešenosti našeg perspektivnog aparata da u srazu linija ili tokova bojane površine traži ljudsku ili životinjsku formu. Konačno, vehementnim monumentalnim apstraktnim kompozicijama na scenu se nakon niza godina vratila i Lidija Šeler, koju smo poznavali po dekorativnim slikama objektima izvedenima kombiniranom tehnikom. Njene nove, dramatične slike izvedene su velikom fizičkom i mentalnom snagom u intuitivnoj erupciji do sada očito zapretene energije. Umjetnici kao da ponovno otkrivaju neprikosnovenu oslobađajuću energiju koju jedino apstraktna umjetnost lišena potrebe za porukom i mimetičkim savršenstvom može pružiti i njima i publici.

 Krug se ponovno otvara. Ili zatvara.

 

Branko Franceschi