Naziv izložbe: Raul Goldoni – Retrospektivna izložba 1942 – 1983., Kiparstvo i slikarstvo
Datum održavanja: 01. 04. – 09. 05. 2004.

Opus velikog hrvatskog umjetnika Rauola Goldonija (Split 1919.-Zagreb 1983.) 3004. godine bio je predstavljen retrospektivnom izložbom s prikazom njegovog rada u skulpturi kao i u slikarstvu. Goldoni po osnovnoj vokaciji kipar, razvijao je svoj osebujni vid figuracije, približavajuće se slobodnoj organičkoj formi u materijalu bronce i stakla. Slikarski radovi autonomna su likovna ostvarenja no ipak s otvorenim dijalogom prema skulpturi.

Na izložbi je bilo izloženo preko 120 radova, skulptura, slika, crteža, ostvarenja primijenjene umjetnosti iz svih faza njegovog stvaralaštva.

Autori izložbe: dr. Ive Šimat Banov i dr. Tonko Maroević.

 

TRADICIJA l SUVREMENOST

 

Budući da sam svoj odnos prema materiji stakla, kao i opis posla na realizaciji mojih skulptura u staklu, dao 1972. go­dine na simpoziju u Zürichu htio bih vas ovdje upoznati s mojim stavom o pitanju koje se u našem vremenu sve više nameće kao centralno. Odmah želim kazati kako ovim us­putnim napomenama nemam ambiciju iznijeti neke bitne no­vosti, nego ono što mislim da je potrebno istaknuti upravo u ovom trenutku, ponavljajući neke manje-više općenite po­stavke.

Odnos prema tradiciji smatram temeljnim pitanjem cjelo­kupne naše djelatnosti jer iz njega proizlazi i sama moguć­nost određenja umjetničkog. Iz tog odnosa može se sagle­dati ne samo vrijednost zanatskog i umjetničkog, stvarnog i idealnog, već i označiti cjelokupni naš današnji napor, nje­govu smislenost ili besmislenost u oblikovanju bilo koje ma­terije, pa stoga i materije stakla.

Prije svega mislim da bi mnoge zablude, lutanja i bespuća, mnogi promašaji, kričavi ekscesi i banalna podilaženja trži­šnim zahtjevima, mogli biti mimoiđeni kad bi se respektirale stare istine o odnosu zanatstva i umjetničkog u umjetni­čkom djelu. Zanatstvo, dakako, ne mora uvijek i svagda rezultirati umjetničkim produktima – takve ambicije navla­čenja na umjetnost pod svaku cijenu čak su učinile poneke zanatske proizvode smiješnima. Ali je isto tako sigurno da svaka umjetnost ima u sebi dio zanatskog i da je, štoviše, poznavanje zanata conditio sine qua non umjetnosti. Dakle, bez poznavanja rada na djelu kao i bez poznavanja tradicije oblikovanja, djelo se nalazi u vakuumu puke prolaznosti, ne može postati onaj dio umjetničke tradicije koja nadilazi sumnjivu popularnost trenutka i koja ostaje, s onu stranu vremenitosti, kao dio duhovne baštine čovjekova osmišlje­nog svijeta. U tom smislu neophodna je reafirmacija zanat­stva, ako baš hoćete i profesije, jer se samo tako može savladati i prevladati i puki zanat i puki profesionalizam.

 

Ovaj stav uvjetuje također i prevrednovanje čitavog odnosa prema tradiciji. U metafizičkom i krutom konfrontiranju vrlo se često suprotstavljaju tradicija i inovacija. Pri tom mnogi pomodni, uglavnom snobovski proizvođači suvremenog mi­sle da se njihova suvremenost i revolucionarnost najjasnije očituje u potpunoj negaciji bilo kakve tradicije, pa stoga i “buntovno” odbacuju ne samo “zastarjelu” formu već i sam pojam umjetnosti (koji je navodno vezan uz jedan bivši i ishlapjeli svijet). Osnovna je, međutim, zabluda tih novatora što ne vide da se tradicija ne može prevladati tako da se bude ispod već jedino tako da se bude iznad njenog općeg duhovnog i umjetničkog horizonta. Ne smije se, dakako, pri tom previdjeti ni činjenica da dijelom tradicije postaje samo ono što je aktivno prelazi, a ne što tek živi u njezinoj sjeni i od nje, dakle samo nešto novo. No to novo mora biti – ako uopće želi biti zbiljsko a ne prividno novo – novo u odnosu na nešto što je već u tradiciji postojalo, ono dakle mora polaziti od postignutih dometa da bi ih moglo prevla­dati.

 

To prevladavanje, to usmjerenje prema novom i nepoznatom nije – kako to misle neki tradicionalisti – nevažan posao što se zbiva na periferiji svijeta i htijenja umjetnikovog. To je esencijalno htijenje na koje je upravljen čitav talent, cje­lokupna osobnost umjetnikova, sve bogatstvo njegova za­nosa. To smiono prelaženje granica pojavljuje se upravo stoga tako brutalno, grozničavo i potresno jer ono nije samo prelaženje tradicionalnih normi i težnja za prevladavanjem nekad neprikosnovenih autoriteta, već je i negacija svega što postoji u besmislenom, bezumnom, neljudskom svijetu. To je akt istinski izvornog, pobunjenog čovjeka i nemirenje s postojećim, bilo u umjetničkoj tradiciji bilo u ljudskom životu.

Neponovljiva vlastitost umjetničkog stvaralaštva ne smije biti podređena hirovima svijeta u kojem živimo i kojemu, kako se čini, sve manje umjetnosti treba. Jer  ako odba­cimo “humanističke” žalopojke – ovaj bi svijet, svijet su­vremene tehničke civilizacije mogao mirno, čak i bolje, živ­jeti i funkcionirati bez umjetnosti. Pitanje je, međutim, koliko takav život  za standard ali sasvim unutar standarda  ima za čovjeka uopće smisla. Ukoliko se, naime, umjetnost također prikloni općem besmislu postaje i svijet još besmi­sleniji. Ona stoga mora govoriti svijetu, mijenjati ga i očovječivati po mjeri svoje vlastitosti, a to može učiniti samo onda ako ona njemu govori a ne da stalno njega sluša, gladi ga i potvrđuje u njegovu besmislu. Aktivan odnos prema tradiciji umjetnosti podrazumijeva ta­kvo stvaralaštvo koje je uvijek, u svojoj biti, bilo negacija pukog trajanja i prebivanja, koje je bilo “ćuška postojanju” (Camus) čak i onda kad je naizgled pružalo samo realistički odraz i pasliku tog svijeta. Zato je pozitivan odnos prema tradiciji – koji ujedno znači mogućnost prevladavanja tra­dicije – istinski a ne tek verbalni revolucionarni zahvat u postojeće, kojim umjetnost može postati toliko snažnom zbiljom da čovjek u njoj nađe smisao svojega opstanka.

 

Raoul Goldoni (22. V. 1976)