“Sa sigurnošću možemo utvrditi da se sve izložbe održavaju s nekom namjerom”, bilježi B. N. Goswamy u članku o Izložbi Britanskog Carstva iz 1924. godine, koja je, kako piše u nastavku teksta, među onima koje nadilaze puku “namjeru” i postaju “dijelom nekog programa, koji nije uvijek ili nužno skriven”. Sličan je program imala Milenijska izložba održana 1898. godine u Budimpešti kako bi se proslavila tisućita “obljetnica” mađarske nacije, pri čemu se očekivalo sudjelovanje svih zemalja i naroda koji su se nalazili pod austrougarskom krunom, a zgrada Umjetničkog paviljona u Zagrebu rezultat je svojevrsne naknade Budimpešte za sudjelovanje hrvatskih umjetnika na izložbi.

Izložba Britanskog Carstva i budimpeštanska Milenijska izložba napravljene su prema modelu tada popularnih svjetskih izložbi ili svjetskih sajmova, događaja koji su samo naizgled podrazumijevali ‘horizontalniju’ i demokratskiju konstelaciju – budući da se nominalno nisu izlagale geografije carstava s njihovim kolonijama i dominionima, nego prezentirao “svijet kao cijelina”. Izložba Niti iz niti prema… (naslov preuzet iz Četiri kvarteta T.S. Eliota) ne priziva strukturu ili “namjeru” svjetskih izložbi, nego upravo ono što je preostalo od sablasti njihove proklamirane vjere u svijet kao cijelinu, koja se pak temelji na hegemoniji zapadnjačke imaginacije i idejama moderniteta i napretka koje se realiziraju kroz prošle i postojeće oblike kolonijalnih jednadžbi. Povijesti svjetskih izložbi mogu se tako promatrati kao scenariji za čitanje povijesti globalnih odnosa moći čitavog jednog razdoblja prikrivenih optimističnim utopijskim vizijama i “budućnosti čovječanstva”.

Smještena u historicistički umjetnički paviljon, rezultat razmjene između Budimpešte i Zagreba s prijeloma prošlog stoljeća, izložba reflektira odnose moći kroz odnose unutar povijesti arhitekture, povijesti umjetnosti, fotografske reprezentacije te same ideologije izložbe kao forme. Umjetničke pozicije dodiruju pitanja (re)prezentacije, ideologija samog čina ‘izlaganja’, napetosti između promatrača i promatranoga, imaginarija kolonijalne egzotizacije, arhitekture kao mjesta ogledanja društvenih transformacija i ekonomskih odnosa moći, povijesnih i povijesničarsko-umjetničkih narativa, te povijesti neravnopravnosti odnosa u polju proizvodnje umjetnosti kao polja proizvodnje značenja. Radovi koje okuplja ne tvore čvrstu naraciju koja ocrtava “namjeru” izložbe, već se susreću u isprepletenoj i “slaboj” strukturi i međusobnoj progonjenenosti srodnim preokupacijama, nedovršenim povijestima, zaboravljenim vizijama i prošlim budućnostima…