Kata Mijatović : CRNA KUĆA

prostorna intervencija / instalacija

osb ploče obojane u crno

zvuk / ‘white noise’

2 x 2,4 x 1 m

3. 10. 2022. – 27. 11. 2022.

Na prilaz ispred Umjetničkog Paviljona Kata Mijatović postavlja objekt, crnu kuću bez vrata i prozora, unutar koje je instaliran audio sa zvucima za uspavljivanje.
Crna Kuća je neka vrst zamjenske forme/mase, metafora koja dolazi iz ‘ne-mjesta’. Ona je materijalizirana kapsula za nesvjesno, nastamba za postojati, biti, i osnovna forma primarnog ljudskog skloništa, doma. Zvuk za uspavljivanje koji dolazi iz objekta funkcionira kao signal koji upozorava da nismo budni. U odnosu na Umjetnički paviljon, crna kuća je dodani objekt zagonetne namjene.

”Crni objekt na bijelom šljunku prilaza glavnom ulazu u Umjetnički paviljon na prvi pogled djeluje poput dvodimenzionalne fotomontaže u realnom, trodimenzionalnom prostoru. Ili kao da je iz prostora izrezan dio u formi kućice, pa se vidi ono iza: prostor ispunjen crnom prazninom; nalazimo se u balonu, oko nas se nalazi to što vidimo da se nalazi, ali balon je u tom crnilu, a kućica je prozor u ono izvan balona. Pa ako se načas sjetimo činjenice da se naša kugla zapravo i nalazi u takvu prostoru, odnosno svemiru, za kojeg se ne može reći da je posve prazan i posve crn, iako nema jače crnine i veće praznine od one svemirske, to je također jedan balon. I ako je crna kućica prozor u ono izvan, tada i svemir ima ono izvan, a prozor je Crna rupa. Možda je iza Crne rupe još jedan, veći balon, koji bi, po logici stvari, trebao biti ne crn i prazan, nego u bojama i posve ispunjen svime i svačime. Nemoguće se, naime, osloboditi doživljaja da iza nečega uvijek mora biti još nešto.
Ako teleskop zamijenimo mikroskopom i gledamo prema unutra, također je u nečemu uvijek još nešto. U oba slučaja moramo priznati da je ono što vidimo i prema van i prema unutra tek mali dio onoga što postoji, odnosno našim osjetilima registrirani detalj nekakve beskrajne svekolikosti…”

/Boris Greiner, ulomak iz teksta za katalog/

Poslušajte što o svojoj instalaciji govori autorica Kata Mijatović klikom na ikonu: 

KATA MIJATOVIĆ – ŽIVOTOPIS

Kata Mijatović, likovna umjetnica, rođena je 1956. u Branjini. Od 1988. do 1991. članica je neformalne umjetničke grupe Močvara / Baranja. Od 1991. do 1993. studira slikarstvo na Accademia di Belle Arti di Firenze, Firenca, Italija, a, na Akadamiji likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomira slikarstvo 1997. u klasi prof. Đure Sedera. Od 1999. do 2018. članica SZUH-a, od 1998. članica HDLU-a.

Od 2005. do 2010. članica je Umjetničkog odbora Baranjske umjetničke kolonije.

Od 2005. do 2019. voditeljica je Galerije AŽ Atelieri Žitnjak, Zagreb. Od 2007. članica je Umjetničke grupe PLEH.

Godine 2013. sudjeluje na 55. Venecijanskom bijenalu kao predstavnica Hrvatske s projektom ”Između neba i zemlje” – kustos Branko Franceschi.

Održala je brojne samostalne izložbe te sudjelovala na velikom broju grupnih izložbi u zemlji i inozemstvu.Za svoj rad bila je nagrađivana,  a radovi joj se nalaze u zbirkama hrvatskih muzeja. Živi i radi u Zagrebu.

 

 Samostalne izložbe / projekti

2022. Bijeli šum za crne snove, Galerija Kula, Split

2021. Nema buđenja, Galerija –Legat Milice Zorić i Rodoljuba Čolakovića / MSUB / Beograd

2020. Calendar 2020, AK galerija, Koprivnica

          Anima, animalis, Galerija Kazamat, Osijek

2019. Polje, interaktivna VR aplikacija/projekt MARTA, Mixed Reality Kunst, Sveučilište za primjenjenu zanost, Düsseldorf/, Galerija umjetnina, Split

Resume/Inconscie, Dioklecijanovi podrumi, Split

Nekoliko noćnih mora, performans, MMC Zagreb

Voices & Words /sa Zoranom Pavelićem, IAM Institute, Berlin

2018. Glasovi & Riječi /sa Zoranom Pavelićem, Mladinski Kulturni Centar , Skoplje

Glasovi & Riječi/ Pozdravi iz Baranje, sa Zoranom Pavelićem, Gradska    Galerija Labin, Labin

2017. Voices & Words /sa Zoranom Pavelićem, Michaela Stock Gallery, Beč

2015. Crna Traka iz Arhiva, Galerija Greta, Zagreb

Voices & Words/sa Zoranom Pavelićem, AQB, Budimpešta,

2014. Između neba i zemlje, Umjetnički paviljon u Zagrebu, Zagreb

Između neba i zemlje, Muzej Likovnih Umjetnosti, Osijek

Između neba i zemlje, Muzej Savremene umjetnosti, Banja Luka

Ovdje možete reći bilo što/sa Zoranom Pavelićem, Galerija Ružić, Slavonski Brod

Ovdje možete reći bilo što/s Z. Pavelićem,I.A.M. Institute, Berlin

2013. Između neba i zemlje, Zattere, 55. Venecijnski bijenale, Venecija

Biti, Galerija 60-90-60, Zagreb

Ovdje možete reći bilo što/sa Zoranom Pavelićem, Galerija Flora, Dubrovnik

Na Zemlji, POP UP, Osijek

2012. Snovi iz pothodnika, Galerija Događanja, Zagreb

2011. Pogled otpora/sa Vlastom Žanić, No Galerija, MSU, Zagreb

2010. Dozivanje, Gliptoteka HAZU, Zagreb

Spavanje između neba i zemlje, performans, MSU, Zagreb

Greetings from Baranja/sa Zoranom Pavelićem, Kooh-i-nor Gallery, Copenhagen

Odabir/Selected, MKC Split, Split

2009. Zbor, performans, MSU Zagreb

Vrištanje, Galerija Prsten, HDLU, Zagreb

2008. Luka i Matej iz Branjinog Vrha, Galerija Prozori, Zagreb

Vidljivo/Nevidljivo, Mali Salon, Rijeka

2007. Vidljivo /Nevidljivo, Galerija Bačva, Dom HDLU, Zagreb

Jeka /s Zoranom Pavelićem, Galerija Moria, Stari Grad, Otok Hvar

Kunst ist ein deutsches Wort,sa Zoranom Pavelićem,Studioausstelung, Düsseldorf

2006. Posjet, MMC Kuglana2, Koprivnica

Resume, performans, MMC, Zagreb

2005. Markitin san, performans, Studio MSU, Zagreb

2004. Izabrani snovi – stvarniji od stvarnosti, Galerija Karas, Zagreb

Željkov san, performans, Galerija Karas , Zagreb

2003. Forzithia, Galerija Matice Hrvatske , Križevci

Robertova poruka, performans, Galerija Miroslav Kraljević , Zagreb

Zidanje, Galerija Križić-Roban , Zagreb

2002. Izabrani snovi, Klub Močvara, Zagreb

Privremeni smještaj, Muzej suvremene umjetnosti , Zagreb

2001. K+Z, /sa Zoranom Pavelićem / Art radionica Barutana, Slavonski Brod

Mreža snova, web projekt, Galerija Miroslav Kraljević , Zagreb

2000. Nisam svjesna, performans, Galerija SC, Zagreb

Izabrani snovi, Galerija Ghetto, Split

1999. Ugljen iz podsvijesti, Galerija SC, Zagreb

Kako je u nesvjesnom?, Galerija Gradska, Zagreb

Povratak iz nesvjesnog, Galerija Miroslav Kraljević, Zagreb

1998. Pripreme, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb

1997. Radovi na površini, Galerija PM/Dom HDLU, Zagreb

Traklov život, Galerija Nova, Zagreb

1996. Žudnja, Galerija Otok, ARL, Dubrovnik

  

 Skupne izložbe / projekti

 2021. Umjetnost Približavanja, Islam Grčki i Islam Latinski, Kula Jankovića

Device Art 7.021, Festival umjetnosti, robotike i novih tehnologija, MSU, Zagreb

2020. Noć Muzeja / Djevojački zbor, Galerija umjetnina, Split

Almissa Open Air, art festival/ Almissa Emergency, with Zoran Pavelić

Predsuvremena akcija –postmoderna reakcija, Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

2019. Visura Aperta, Art Festival, Lastovo/Janjina

2018. 50/68 Slike Utopije, HDLU/Filozofski fakultet, Zagreb

Cargo Transfer, Noć Muzeja, MMSU Rijeka, Rijeka

Pleh Akcija, 2008.-2018., AK Galerija, Koprivnica

Nesvrstani, Galerija Lauba, Kuća za ljude i umjetnost, Zagreb

Žena na plaži, Empeduja Beach, Rijeka

Festival Dunavski Dijalozi, Petrovaradinska tvrđava, Novi Sad

Center of Periphery, Gdanska Galeria Miejska, Gdansk

2017. Festival Željezara, Sisak

Nek ti kamen bude stina, Almissa Open Art Festival, Omiš

Video Festival ARTMETAMEDIA, Galerie Projektraum LS43, Berlin

2016. Umjetnost protiv represije, Goli Otok

            Festival Željezara, Gradski muzej Sisak, Sisak

Grassomania 8 Sieroca – Revisited, Art festival, Gdanjsk

Mijene srca, Muzej prekinutih veza/Gornji grad, Zagreb

Media festival ARTMETAMEDIA SC – Studentski centar, Zagreb

Video festival ARTMETAMEDIA Kreuzberg Pavillon , Berlin

 Onward cakes/Remembering Mladen Stilinović, ZKM, Zagreb

Intangibile/ Praški Kvadrienale, NO Galerija, MSU, Zagreb

2015. Grad na Drugi pogled, Koprivnica

Performance Art Festival, Osijek

Arhiv kao sudbina, PLEH, Galerija VN, Zagreb

Hiša na hribu, PLEH in Medvode, Medvode, Slovenija

2014. Intangibile /Praški Kvadrienale, Prag

PLEH Reference/ Ljubljana, MGLC, Ljubljana

Festival Željezara, Sisak

13. Dani Performansa, Varaždin

Industrial Art Bienalle, Labin

Grad je mrtav, živio Grad!, Dubrovnik

2013. Art Sanya, Encounters, Sanya, Kina

Medienkunst aus Kroatien, CHB Berlin

All of me, Stephen Stoyanov Gallery, New York

2012. Performance Art Festival, Osijek

2011. Plexus, Galerija Galženica, Velika Gorica

Dopust, Festival performansa, Dvorana Jedinstvo, Zagreb

Slika od zvuka, NO galerija, MSU, Zagreb

2010. PLEH u Sarajevu, Charlama Depoth Gallery, Sarajevo

Nitko nije siguran, 50. Porečki Annale, Galerija Zuccato, Poreč

T-HTnagrada, MSU, Zagreb

Slika od zvuka, MKC Split, Split

Extended/Ex -pe -ze, Kulturamt, Düsseldorf

2009. Hram, Galerija Prsten, HDLU, Zagreb

Performance Art Festival, Barutana, Osijek

Dopust, Dani Performansa, Split

PLEH u Subotici, Galerija dr. Vinko Perčić, Subotica

Nitko nije siguran, 50. Porečki Annale, Galerija Zuccato

Baranjska Umjetnička kolonija, Dvorac Tikveš

BUK 2009, Galerija Miroslav Kraljević, Zagreb

2008. PLEH u Koprivnici, Galerija S, Koprivnica

BUK 2008, Galerija Waldinger, Osijek

BUK 2008, Galerija Miroslav Kraljević, Zagreb

2007. Umjetnost kao život, 20. Slavonski biennale, Galerija Kazamat, Osijek

BUK 2005/2006, Galerija Miroslav Kraljević, Zagreb

Baranjska Umjetnička Kolonija, Dvorac Tikveš

T-HT nagrada, MSU, Zagreb

20. Slavonski biennale, Gradski muzej Vukovar

2006. Insert /retrospektiva hrvatske video umjetnosti, MMSU, Rijeka

Zagubljeni portreti, Galerija Meandar Media, Zagreb

Do you celebrate Christmas, Galerija prozori, Zagreb

Baranjska Umjetnička kolonija, Centar za kulturu Beli Manastir

  1. 40 godina galerije SC-a / Akcija-atrakcija, Galerija SC, Zagreb

Insert / retrospektiva hrvatske video umjetnosti, MSU / Zagrebački velesajam, Zagreb

Baranjska Umjetnička kolonija, Batina

30 godina BUK-a, Galerija Likovnih Umjetnosti, Osijek

 2004. Homlles ideas, Galerija Miroslav Kraljević, Zagreb

Baranjska umjetnička kolonija/BUK, Batina

4. dani hrvatskog performansa, Varaždin

2003. Zagreb stories, Galerija Miroslav Kraljević , Zagreb

Mala špijunka, HDLU, Zagreb

FONA, Art festival, Rijeka

Mala špijunka, Galerija Minima, Zagreb

  1. Zinnober 5, Studio 6ix Pack, Hannover

18. Slavonski biennale, Galerija likovnih umjetnosti, Osijek

Osječko ljeto mladih, Galerija KaZAMAT, Osijek

Gola / Drava kolonija, Koprivnica

Inter muros/ Internacionalni art festival, Zadar Live 2, Zadar

Urban Festival, javni prostori, Zagreb

2001. Transit, Stadtische Galerie Lehrte, Lehrte

Transit, Galerija Matice hrvatske, Zagreb

Mali radovi, Galerija Minima, Zagreb

Teatar i Mit, Kazalište Gavella, Zagreb

2000. Ambijent 90, Collegium Artisticum, Sarajevo

Ambijent 90 Moderna Galerija, Rijeka

17. Slavonski biennale, Galerija likovnih umjetnosti, Osijek

1999. Mala Zemlja, Galerija Otok, Art radionica Lazareti, Dubrovnik

  1. 16. Slavonski biennale, Galerija Likovnih umjetnosti, Osijek

Knjiga i društvo, Cvjetni Trg, Zagreb

Small Planet Earth, Council of Europe, Strassbourg

Baranjska umjetnička kolonija/BUK, Batina

  1. Mala Zemlja, Klub arhitekata DAZ-a, Zagreb

Kommunication, Kunst in der Stadt, Mainz

XVI Slavonski bijenale, Gradski Muzej, Vinkovci

  1. International Trienniale of Painting, Sofia

XV Slavonski biennale, Galerija Likovnih Umjetnosti, Osijek

 Labin Art Expres/Ideja/Materijal, Labin

Slavonian artist /XIV Slavonian biennale, Pech Gallery, Pečuh

1994. XIV Slavonski biennale, Galerija likovnih umjetnosti, Osijek

1991. Grupa Močvara, Knjižara Nova, Osijek

1990. Grupa Močvara, P+8., Beli Manastir

Grupa Močvara, Galerija CM, STUC, Osijek

 Nagrada:

Ex Aequo, 18. Slavonski biennale, Osijek

 

Radovi u zbirkama:

Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb

Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka

Filip Trade Collection – Muzej Lauba, Zagreb

Kata Mijatović

CRNA KUĆA

Crni objekt na bijelom šljunku prilaza glavnom ulazu u Umjetnički paviljon na prvi pogled djeluje poput dvodimenzionalne fotomontaže u realnom, trodimenzionalnom prostoru. Ili kao da je iz prostora izrezan dio u formi kućice, pa se vidi ono iza: prostor ispunjen crnom prazninom; nalazimo se u balonu, oko nas se nalazi to što vidimo da se nalazi, ali balon je u tom crnilu, a kućica je prozor u ono izvan balona. Pa ako se načas sjetimo činjenice da se naša kugla zapravo i nalazi u takvu prostoru, odnosno svemiru, za kojeg se ne može reći da je posve prazan i posve crn, iako nema jače crnine i veće praznine od one svemirske, to je također jedan balon. I ako je crna kućica prozor u ono izvan, tada i svemir ima ono izvan, a prozor je Crna rupa. Možda je iza Crne rupe još jedan, veći balon, koji bi, po logici stvari, trebao biti ne crn i prazan, nego u bojama i posve ispunjen svime i svačime. Nemoguće se, naime, osloboditi doživljaja da iza nečega uvijek mora biti još nešto.

Ako teleskop zamijenimo mikroskopom i gledamo prema unutra, također je u nečemu uvijek još nešto. U oba slučaja moramo priznati da je ono što vidimo i prema van i prema unutra tek mali dio onoga što postoji, odnosno našim osjetilima registrirani detalj nekakve beskrajne svekolikosti.

Znanost tvrdi da se softverski koristimo tek jednim dijelom hardverskih kapaciteta, da nam mozak ima veće mogućnosti od onih kojima se služimo. Ljudi kažu kako bi moždane vijuge ipak trebalo ponekad malko i napregnuti, što je s jedne strane točno, ali s druge nije, zato što mozak ne funkcionira kao mišić čiji se volumen razvija vježbom, odnosno naprezanjem, jer bi to značilo da je do ovog volumena mozga došlo naprezanjem. A budući da se teško može reći kako smo se ikada u prošlosti njime služili više nego danas, proizlazi da ga nismo sami razvijali nego smo ga dobili na korištenje. Ali nismo dobili uputu za uporabu. Neke smo programe u poklonjenu računalu tijekom vremena koliko-toliko savladali, ostali čekaju, dobar dio mozga nam je na stand by.  

Njegov je djelatni dio u intenzivnoj komunikaciji s osjetilima, procesuira njihovu registraciju, taj dio nazivamo svijest ili razum. Većina se ipak slaže da postoji još nešto, ono što baš i nije na raspolaganju, ono što nastaje kad, kako kaže Matoš, ‘ludost naloži razumu da složi’. Drugim riječima, nekad se neki od programa na stand by sam od sebe aktivira. Usudio bih se čak reći kako te nasumične aktivacije i nisu toliko rijetke, ali ih čvrsta ruka razuma uglavnom zatire u samom začetku.

Ne obraćati, međutim, pozornost na svjetla koja su se upalila sama od sebe, ali u nama, zapravo znači oglušiti se o temeljnu odgovornost, a to je odgovornost prema samorađajućoj misli, kao kontaktu nas i svega.

Onaj dio nas koji ne kontrolira razum, a u čije nas postojanje uvjeravaju i znanost i osobno iskustvo, trajna je tema autorskog djelovanja Kate Mijatović. Prostor nesvjesnog područje je njezina interesa, bez obzira na to radilo se o podsvijesti ili o snovima, kao formi njezine komunikacije sa svjesnim, Kata nastoji naglasiti ulogu podsvjesti, uključiti njezine reflekse u doživljaj cjelokupnoga.

Međutim, za razliku od Brune Schultza kojem je njegova „Republika snova“ metafora za interpretaciju unutarnjeg doživljaja, Kata dimenziju našeg postojanja koja nam zauzima trećinu života tretira kao sirovinu i simbolično je prevodi materijalnim svojstvima, odnosno karakteristikama elemenata iz stvarnosti. Prisutnost nesvjesnoga ilustrira vodom, bilo ispisujući riječi kistom umočenim u vodu, bilo bijelim plahtama natopljenima vodom, kao što voda hlapi na zraku, tako i snovi nestaju na javi. Drugi element je ugljen, nasuprot vodi koja teče, ugljen stoji, voda hlapi, a ugljen neprestano dobiva nove naslage, identificirajući ga kao oznaku podsvjesnoga, Kata materijalizaciju unutarnjih naslaga, primjerice, performativno iznosi na površinu („Resume“, MM centar, 2015.). Snovi su nepostojani i fluidni kao voda, no tvar od koje su oni sagrađeni postojana je, to su sedimentirani slojevi onog vanjskog, ono što su osjetila registrirala i pohranila na tvrdu ploču, nepobitni dokazi, možemo ih zamisliti kao slike koje lelujaju ili tavore u nekoj od odavno neposjećenih odaja. Pa kad svijest zaspi, onda se iz stand by stanja aktivira program za montažu, možemo ga zamisliti kao vidžeja, ima sunčane naočale i raščupanu kosu, običnu majicu, izgleda kao ulični dripac, koristi se našom arhivom, uklapa epizode s naših singlica ili long play ploča u svoj scenarij, dodaje im i efekte, klasičan eksperimentalni film. U odsutnosti regula razuma bez problema razumijemo redateljsku koncepciju. Teško je reći koliko traje njegov show jer u snovima vrijeme ne podliježe našim mjerilima. Kako se budi svijest, tako redateljskoj koncepciji iščezava smisao, kao što se plahte suše, tako zaboravljamo jezik, ne znamo više njegovu sintaksu, a pomalo nestaje i sadržaj. Ponekad se neka slika i zadrži, trenutak prije buđenja, ono što je vidžej pustio umjesto The enda, te slike Kata prikuplja i odlaže, gdje drugdje, nego u virtualni arhiv, ne pretjerujem ako kažem da ima najveću zbirku tuđih snova na svijetu.

„Crna Kuća je neka vrsta ‘zamjenske’ forme, metafora mase koja dolazi iz istog ‘ne-mjesta’. Za razliku od ugljena koji je označavao transfer sadržaja iz nesvjesnog, Crna Kuća je materijalizacija kapsule nesvjesnog.“ (K. M.)

Iz toga proizlazi kako je nesvjesno ponovno poslužilo kao sirovina, u ovom slučaju kao građevni materijal, ne radi se o crno obojenim zidovima unutar kojih se ne nalazi ništa, nego je čitava nastamba od mase iz nemjesta. Taj ne-objekt, materijalno uprizorenje negacije materijalnosti, nalazi se, kako kaže autorica, u ulozi uzorka, zarobljenog dijela nesvjesnoga. Pa kao što u Crnoj rupi ne vrijedi gravitacija kojoj je sve ostalo u svemiru podložno, tako ni u Crnoj kući ne vrijede naše mjere i ne može se znati koliki je dio nesvjesnog u njoj smješten.

Ljubitelji znanstvene fantastike prepoznat će ne-objekt kao portal za odlazak u neki drugi svemir smješten u tko zna kojoj dimenziji, poklonici psihoanalize kao sredstvo ulaska u inače nedostupne dimenzije unutarnjeg bića, ezoterici kao medij komunikacije s onostranim, a pasionirana će metafizičara zaokupiti upravo materijalna negacija stvarnosti, opipljivi trodimenzionalni izrezak iz nje. Ne predstavlja ono čega nema, jer ne postoji ono čega nema, ali logika mjesta uključuje i nešto izvan ili osim tog mjesta, ako postoji prostor, tada mora postojati i ne-prostor. Kao što u Crnoj rupi vrijeme ne podliježe gravitaciji, tako i u Crnoj kući ispred Umjetničkog paviljona prostor ne podliježe mjerama stvarnosti jer je sagrađen od ne-stvarnosti. 

Katu, međutim, ne zanima negacija stvarnosti, nego prispodoba onog dijela koji joj je nedostupan. Ne zanima je analizirati filmove što ih gledamo dok spavamo, nego ih predstaviti kao slike, „Arhiv snova“ nije sanjarica, nego mozaički pregled različitih redateljskih koncepcija. Ne zanima je ugljen koristiti kao djelatno gorivo za svoju proizvodnju, nego istaknuti transfer, odnosno komunikaciju s unutarnjim slojevima bića, prostorima koji, iako nedostupni, ipak dobrim dijelom oblikuju naše doživljaje i upravljaju našim odlukama. To što se ugljen vadi iz rudnika također je u njezinu prijevodu djelatno, glavni lik Camusova Stranca kaže da je dovoljno živjeti jedan dan da bi se cijeloga života imalo čega sjećati, nepresušna je riznica unutarnjih naslaga. No ta je riznica tek manji dio prostora nedostupnog, a transfer kojeg Kata performativno obavlja, a koji rezultira sve većom hrpom ugljena na sceni, jest portret umjetničkog postupka. Ne radi se o psihoanalitičkom poniranju u podsvijest, u ishodište vlastite ličnosti, zato što je ta ličnost dio svih ličnosti, radi se o poniranju u prostor gdje one ne samo da prebivaju nego i komuniciraju, vadeći ugljen, Kata vadi odlomke dijaloga koji se u njoj vode između nje i svega.

Stoga Crnu kuću ne možemo protumačiti ni kao portal ni kao alat ni kao medij. Slijedeći naputak Eugènea Ionescoa koji u svojim „Bilješkama i kontra bilješkama“ kaže: „Samo nam mašta može otkriti autentičnu prirodu stvari, istinu, stvarniju od svakog realizma.“, ne-objekt bismo mogli shvatiti kao uzorak područja mašte. Naime, kao što je i dosad izlagan proces, snovi nestaju na javi, unutrašnjost se transferira van, kreće se od nesvjesnoga i autorskim se postupkom umjetnost identificira kao spona ili dodirna točka sa svjesnim, tako je i sada: mašta je ono čime je zasijano polje umjetničke djelatnosti koje se nalazi u području nesvjesnoga, ali plodove ubire ono svjesno. Što bi značilo da kroz optiku nesvjesnoga promatramo svjesno, ili da kroz optiku umjetnosti promatramo stvarnost. 

No, Kata ne analizira snove, pa nam tako niti, slijedeći Ionescoovu analogiju, Crna kuća ne otkriva autentičnu prirodu Umjetničkog paviljona ili konteksta u kojem se on nalazi, ali, koristeći se maštom, otkrivamo njezinu autentičnu prirodu. Zamišljamo njezinu unutrašnjost, službu koja u prostoru nas i svega pali lampice i poziva da odemo prema njima bez obzira na to što se možda nalaze u neposjećenim periferijama naše svijesti. Pa ako odlučimo krenuti u nepoznatu smjeru, služba će se pobrinuti i za putokaze. 

Boris Greiner

katalog izložbe: