8. ožujka – 25. travnja 2021.

Prošla nas je godina suočila s brojnim izazovima. Uz dosad neviđenu globalnu epidemiološku situaciju, Zagreb je u ožujku pogodio i potres koji je Umjetničkom paviljonu nanio velika oštećenja i tako privremeno onesposobio ustanovu za održavanje regularnog izložbenog programa. Novonastale okolnosti rezultirale su kreativnom reakcijom izmještanja umjetničke produkcije u prostor ispred Paviljona te će se novi izložbeni program, nepretencioznog naziva Umjetnost ispred Umjetničkog paviljona, tijekom godine održavati upravo u tom, vanjskom prostoru. Potonji je do sada ponajprije služio kao pristup samoj zgradi, iako je nekoliko puta „postao“ izlagačkim prostorom za umjetnička djela – prisjetimo se, primjerice, izložbe Dušana Džamonje (1999.), Ivana Kožarića (2005./2006.), Mirjane Vodopije (2013.). No, zahvaljujući urbanističkom rješenju Paviljona, prostor ispred ustanove postat će ovim novim izložbenim angažmanom mjesto koje potiče na zadržavanje, odnosno okupljanje ljudi. Umjetnički paviljon oduvijek je bio zamišljen kao mjesto interakcije i urbanog života – sada kada je i taj aspekt donekle onemogućen, vanjski prostor mogao bi nadoknaditi moment zajedništva.

Namjera nam je – i nakon što Umjetnički paviljon bude obnovljen – nastaviti s održavanjem izložbi na otvorenome. Štoviše, naš plan je u nadolazećim godinama prijeći preko Zelenog vala i izložbe održavati po užem središtu Zagreba, a kada se gospodarske prilike u gradu i državi stabiliziraju, Ciklus priređivati bijenalno. Željeli bismo, naime, da ovaj naš ciklus izložbi preraste u Bijenale suvremene skulpture na otvorenome u kojemu će participirati kako hrvatski tako i inozemni umjetnici.

U četiri izložbe na programu tijekom ove godine predstavit ćemo četiri hrvatska kipara čija će djela, svako na svoj osebujan način, animirati i oplemeniti eksterijer Umjetničkog paviljona. Osim same pristupačnosti ovakvog načina izlaganja koji dovodi umjetnost u javni prostor, on ujedno i potiče na promišljanje o ulozi i potencijalu javne plastike, neovisno o njezinom nerijetko efemernom karakteru.

Prva izložba donosi instalaciju osječkog kipara srednje generacije, Tihomira Matijevića. Riječ je o radu pod nazivom Ordnung. Povjesničari umjetnosti i likovni kritičari složni su oko konstatacije kako je Matijevićeva umjetnost provokativna. U tome kontekstu možemo se prisjetiti kiparove izložbe Torta vs. Bronca iz 2013. u Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku, ili izložbe Kad je spomenik bio mlad iz 2016., održane u Puli u Galeriji Poola. Iste te godine održana je i izložba Transheroica ili kipar traži heroja, u Podrumima Dioklecijanove palače u Splitu.

I u radu Ordnung vidljiva je kipareva provokativnost i ironičnost. Djelo se sastoji od nekoliko elemenata koji, zajedno, tvore cjelinu, odnosno skulpturu. Građevinski strojevi postavljeni u pijesak nalaze se na samome dnu i predstavljaju ekonomske uvjete. Slijedi prvi dio postamenta koji prikazuje knjige s područja arhitekture i teorije umjetnosti kojim umjetnik ukazuje na važnost planiranja javnog prostora, a u drugom dijelu postamenta je citat Trajanova stupa kojim ističe važnost ljudskog rada. Na samom je vrhu figura policajca, koja podsjeća na uobičajeni način prezentiranja važnih povijesnih ličnosti.
„Je li Ordnung traktat ili prikaz društva u kojem živimo?” upitao je u intervjuu povjesničar umjetnosti Klaudio Štefančić Tihomira Matijevića i dobio sljedeći odgovor: „ Jedno i drugo, istovremeno nijedno. Polemizirati se može nad bilo kakvim objektom, nekome je dovoljan štap zabijen u zemlju, drugome neće pomoći ni 100 Brandenburških kapija. Više ovisi o kulturnom kapacitetu recipijenta i njegovoj volji nego o umjetnikovoj nakani. Rad može funkcionirati kao prikaz društva jer je struktura društvene organizacije slična procesima gradnje. Radi lakšeg razumijevanja ubacio bih još jednu nepoznanicu u jednadžbu, a to je ideja spomenika, odnosno tranzicije skulpture u spomenik. Za razliku od umjetničkog djela, spomenici su kolektivni izraz i procesi proizvodnje su puno kompleksniji. U te procese se pokušava uvesti red (njem. Ordnung): politika legitimizira struku, struka politiku; institucije, autoriteti, javne rasprave itd. Mnogo je tu instanci procesa prihvaćanja koji su koliko god demokratski toliko i nemogući. Ne misli se tu nužno samo na hrvatsku, koruptivnu, političku svakodnevicu. Arhitektura je također svojevrsna diktatura, kao i matematika, pa i teorija umjetnosti. Sve te discipline sudjeluju u tisućljetnom naporu borbe protiv kaosa…”
Matijevićev rad Ordnung funkcionira višeslojno. On je, ujedno, i svojevrsna slika društva, ironičnog i pomalo grotesknog karaktera, ali i rad koji se usredotočuje i na temu javne plastike te na pitanje promišljanja i korištenja javnih površina. Apsolutno dobrodošlo umjetničko djelo u vremenu i prostoru u kojemu živimo.

Između javnosti i forme

Klaudio Štefančić: Skulptura Ordnung koju izlažeš ispred Umjetničkog paviljona u Zagrebu svojevrsni je zbroj vizualnih iskaza. Počevši od baze, pa idući prema vrhu, prikazuješ faze koje vode do realizacije umjetničkog rada u javnom prostoru. Na samom su dnu ekonomski uvjeti, koje predstavljaš građevinskim strojevima u pijesku. Zatim slijedi prvi dio postamenta koji prikazuje knjige s područja arhitekture i teorije umjetnosti, čime ukazuješ na važnost planiranja javnog prostora. Drugi dio postamenta citat je Trajanova stupa i njime naglašavaš važnost ljudskog rada. Svaka je javna skulptura kolektivno djelo, kao da kažeš. Na samom je vrhu figura policajca koja podsjeća na uobičajenu reprezentaciju znamenitih povijesnih ličnosti. Tu si figuru prikazao iskrivljeno, kroz pokret koji kao da je izašao iz neke slapstick komedije. Ono što mi se unatoč određenoj ironiji čini zanimljivim jest to da prikazuješ jednu idealnu situaciju. U Hrvatskoj bi, naime, ljudska figura koju prikazuješ na vrhu skulpture trebala biti prikazana i na bazi. Eno je gdje namješta natječaje, uzima provizije i slično. Budući da dolaziš iz grada, koji se nedavno neslavno proslavio podizanjem jednog od svojih spomenika, znam da si svjestan situacije. Je li Ordnung traktat ili prikaz društva u kojem živimo?

Tihomir Matijević: Jedno i drugo, istovremeno nijedno. Polemizirati se može nad bilo kakvim objektom, nekome je dovoljan štap zabijen u zemlju, drugome neće pomoći ni 100 Brandenburških kapija. Više ovisi o kulturnom kapacitetu recipijenta i njegovoj volji nego o umjetnikovoj nakani. Rad može funkcionirati kao prikaz društva jer je struktura društvene organizacije slična procesima gradnje. Radi lakšeg razumijevanja ubacio bih još jednu nepoznanicu u jednadžbu, a to je ideja spomenika, odnosno tranzicije skulpture u spomenik. Za razliku od umjetničkog djela, spomenici su kolektivni izraz i procesi proizvodnje su puno kompleksniji. U te procese se pokušava uvesti red (njem. Ordnung): politika legitimizira struku, struka politiku; institucije, autoriteti, javne rasprave itd. Mnogo je tu instanci procesa prihvaćanja koji su koliko god demokratski toliko i nemogući. Ne misli se tu nužno samo na hrvatsku, koruptivnu, političku svakodnevicu. Arhitektura je također svojevrsna diktatura, kao i matematika, pa i teorija umjetnosti. Sve te discipline sudjeluju u tisućljetnom naporu borbe protiv kaosa. Inače, na novohrvatskom jeziku policajac se kaže redarstvenik. Odatle naziv djela.

Klaudio Štefančić: Malo se tko među našim suvremenim umjetnicima tako sistematično bavi problemom javne plastike, kao što ti radiš. Angažman umjetnika uglavnom je ograničen na rješavanje samostojeće forme. Umjetnici često nemaju kontrolu nad oblikovanjem okoliša skulpture, osvjetljenjem itd. U nekim slučajevima čini se da investitor određuje i formu pa postamenti dobivaju fantastične proporcije i tome slično. Tvoje mi se isticanje društvenog određenja javne skulpture stoga čini važnim. O tome ponekad govoriš konkretno, kao kada spominješ javne natječaje, a ponekad metaforički, kada govoriš o „mjestu”, implicirajući neki njemu svojstven identitet koji bi skulptura morala izraziti. Možeš li to malo pojasniti? Misliš li samo na memorijalne spomenike i ambijente ili misliš da se to odnosi na umjetnost u javnom prostoru općenito?

Tihomir Matijević: Za odgovor na to pitanje trebalo bi prvo revidirati mnoge pojmove. Prvenstveno „spomenik”, što je to, velika medalja ili umjetničko djelo? Zatim povijest, koja povijest (velika ili mala), povijest čega i čija povijest? Osim povijesti ratovanja nije teško zamisliti npr. spomenik djevojčicama palima na prijemnom u baletnu školu. Šala, da, ali znakovita. Naravno, nisu sve javne skulpture spomenici, ali mogu postati pod određenim uvjetima. Nisu ni Bašćanska ploča ili Atenska akropola rađene s idejom da budu kulturni spomenici, ali im je trajnost vlastite materije, kamena, omogućila fiksiranje povijesti u vremenu, a od mjesta gdje se nalaze načinila povijesno mjesto. Permanentnost, a ne tema, najbitnija je odrednica spomenika, zato treba razlikovati privremene, scenografske skulptorske zahvate od trajnih postava. Prvi spadaju u sferu događanja, a drugi u gradnju. U javnom prostoru se sukobljavaju mnoge sile materijalizirane u stvarima, povijest poznaje i važnije uloge skulpture, npr. u baroknom gradu kao glavne urbanističke okosnice, a ne puke aplikacije. No, ja prvenstveno mislim na nerealizirani potencijal javne skulpture kao prostorne oznake, objekta antropološkog proučavanja i umjetničkog djela.

Klaudio Štefančić: Kad se govori o spomeniku, uvijek se implicitno govori o povijesti, zajednici i slično. Spomenici su često podignuti na mjestima od iznimne važnosti za zajednicu. Oni su znakovi u prostoru, jer „prošivaju” sadašnjost i privremeno je povezuju s prošlošću. S druge strane, kada se spomene javna skulptura, sve to nije od velike važnosti. Važniji su inovativnost umjetničkog rješenja, komunalna funkcionalnost, uklopljenost u okoliš i slično. Ovo razgraničenje nije samo terminološko već je duboko povezano s poviješću 20. stoljeća. Ne samo da je to stoljeće na samim svojim počecima moralo osmisliti skulpturalnu formu kako bi obilježilo stradanja u Prvome svjetskom ratu – od prvih pokušaja 1918. u Minotu u Sjevernoj Dakoti (SAD) do memorijalnih ambijenata kao što su spomenici Viny Ridge ili Thiepval u Francuskoj – nego je i urbanističke okosnice, kao što kažeš, a zapravo neoklasicističku javnu plastiku pretvorilo u sredstvo propagande (Sergej Eisenstein je mislio da je kiparstvo najpolitičnija od svih umjetnosti jer najlakše utjelovljuje ideološke pozicije). I dok je prvi slučaj predstavljao primjer suradnje i pomirenja, drugi je bio sve suprotno od toga. Na jednoj strani nova umjetnička i kulturna forma – Spomenik neznanom vojniku ili antiratni spomenik, primjerice – na drugoj, kip vođe. Taj rascjep i dandanas određuje javnu skulpturu, a kod nas je posebno vidljiv. Eisenstein je mislio na mimetičku skulpturu, slobodnostojeću formu koja prikazuje ljudsku figuru. Koliko je meni poznato, tvoj se rad odvija isključivo u gabaritima mimetičke skulpture. Sve što prikazuješ uglavnom su ljudske figure. Također, često rabiš termin kiparstvo, a sebe s ponosom nazivaš kiparom, aludirajući pomalo, čini mi se, i na poziciju autsajdera. Osobno izbjegavam termine „kip” i „kiparstvo”, jer suzuju fenomen skulpture na oponašanje ljudske figure (kip je statua, a stătŭa u latinskom jeziku označava sliku). Zašto je u tvom radu toliko ljudskih figura? Imam dojam da je svaka tvoja skulptura htjela biti spomenik, ali joj nije uspjelo. Pišući o tvom radu, Daniel Zec ga je lijepo opisao sintagmom „skulptura spomenika”.

Tihomir Matijević: Kip je hrvatska riječ za skulpturu, iako, priznajem, riječ skulptura se češće koristi u kontekstu proširenja tog medija. Kipar je čovjek koji radi kipove, a kiparstvo je, u mom slučaju, temeljna vokacija koja određuje izlete u druge medije: tako će filmovi ili stripovi koje radim biti kiparski filmovi, stripovi itd. U procesu traženja vlastite poetike prolazio sam kroz eksperimentalne faze tipične za mladog čovjeka tih godina: od postmodernističkih apstrakcija do lumino-kinetičkih objekata u postavangardističkoj maniri. Negdje početkom ovog stoljeća priznao sam si fascinaciju ideološkom plastikom socrealizma, poglavito radovima Antuna Augustinčića i ruske kiparice Vere Mukhine. Vjerojatno su na mene, u oblikovnom smislu utjecale i brončane skulpture Jana Fabrea, Damiena Hirsta, Maurizija Cattelana, no najviše slikar Nove lajpciške škole Neo Rauch koji je vlastiti stvaralački identitet vezao za identitet mjesta, odnosno socrealističke umjetnosti istočne Njemačke. Od tad se krećem tim putem, iako se ne slažem da je riječ samo o figuraciji. Spomenici na koje se referiram obično se sastoje od dva elementa: jedan je brončani čončika s herojskom gestom, a drugi je postament koji pripada arhitektonsko-geometrijsko-apstraktnoj sferi, a ne mimetičkom prikazivanju. Ta postolja u svom radu značenjski aktiviram i često su bitnija od figure iznad, što se može vidjeti i na radu Ordnung. Taj rad je, upravo kao što kaže Daniel Zec, skulptura spomenika ili reinterpretacija spomenika s kompleksom. Hoću reći, mogao bih i sâm postati spomenik, ali je za to potrebno nekoliko razina prihvaćanja zajednice kao zajedničkog znaka, znatna sredstva i vrijeme koje je potrebno da se veže za mjesto. To se vjerojatno neće nikada dogoditi, a ja ću ostati samo obični umjetnik a nikada Kipar.

Klaudio Štefančić: Slaba točka spomeničke skulpture je da računa na vječnost. Ako pod vječnošću, kaže Wittgenstein, ne mislimo na neko beskonačno vremensko trajanje, nego bezvremenost, onda vječno živi onaj koji živi u sadašnjosti. Sve nas to vraća društvenoj zajednici. Većina je javne skulpture u Hrvatskoj – ne samo od samostalnosti – nastala bez sudjelovanja šire zajednice u procesu regulacije natječaja ili izbora umjetničkog rada. Drugim riječima, proces je uvijek išao odozgo prema dolje i vrlo rijetko odozdo prema gore. Danas je naš javni prostor pretrpan kipovima koji po svemu odaju ukus 19. stoljeća (Augustinčić, kojeg spominješ, dobar je simbol tog ukusa). Poneka formalna promjena obično je samo kozmetičke prirode jer naša javna skulptura, u većini slučajeva, niti proizvodi nove oblike zajedništva, niti sadrži osobite vrijednosti (na tvoju sam Bistu u kazni iz 2007. uvijek gledao kao na komentar takve situacije). Uglavnom služi kao ideološka propaganda, što je još jedan anakronizam (kulturni ratovi se danas vode na drugim bojištima). U tom smislu, sve dok se ne promijeni način valoriziranja, slažem se s kolegom Ivom Šimatom Banovom da se na javnu skulpturu uvede moratorij. U jednom si razgovoru rekao da misliš da bi svaki trg trebao imati javnu skulpturu. Ali, zašto umjesto skulpture ne bi imao drvo, na primjer?

Tihomir Matijević: Vječnost je ljudskom umu nespoznatljiva, ali meni 1000 godina zvuči jako slično. Kada je riječ o zajednici, mislimo na vlast i struku (instituciju) kada kažemo oni gore, a na građansku inicijativu kada kažemo oni dolje. Ni jedni ni drugi nisu stvaratelji, to može biti samo pojedinac. Ideja demokratskih procesa se slama na pitanju javne skulpture. Isto, srednjograđanski ukus se promijenio od npr. Augustinčićeva Tita do današnjih spomenika Tuđmanu. Nije riječ samo o kvalitativnom stupnjevanju već o različitoj ideji spomenika. Za razliku od socrealizma, današnji realizam na sebi pokušava primijeniti iskustva moderne, zato jadni Tuđmani moraju trpjeti vitalističke stilizacije, ekspresionističke geste, konstruktivističke plohe, proživljavaju teške krize identiteta.
Ja bih isto uveo moratorij, ali iz drugih razloga. Naime, nije riječ o tome treba li svaki trg imati spomenik, već trebaju li nam trgovi uopće, jer ideja spomenika najčešće jest povezana s tim graditeljskim fenomenom. U strogo formalnom smislu, trgovi su bili čistine omeđene geometrijom zgrada sa spomenikom, skulpturom, fontanom ili sl. u sredini, a funkciju im je određivalo trgovanje. No, na većini natječaja danas, makar na kojima sam sâm sudjelovao, traže se nove vrijednosti i sadržaji: traži se polivalentnost koja pokušava ugoditi svima: djeci, starcima, invalidima, džogerima itd. U 90% slučajeva svaki prazan prostor zakrčit će se drvećem, dječjim igralištem i ostalim urbanim drlogom. Skulptura tu postaje suvišna, čistine nestaju, nestaju, ustvari, jake slike. Kvatrić u Zagrebu ili Trg Slobode u Osijeku dobri su primjeri toga. Znam da danas nije popularno govoriti protiv drveća i dječjih igrališta, tih velikih ekoloških i humanističkih zahtjeva, svjestan sam da je vrijeme takvih trgova prošlo. Kult vođa s brončanim spomenicima zamijenio je kult ljudi-drveća s ritualnim propišavanjima pasa. A kiparima preostaje još samo komentirati javni prostor, kao u slučaju Biste u kazni, jer im već dugo ne dopuštaju da sudjeluju u njegovoj izgradnji.

Biografija

Tihomir Matijević rođen je 1975. godine u Našicama. Godine 2000. diplomirao je na Kiparskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Stanka Jančića. Na Indiana University of Pennsylvania boravio je 1998. u klasi prof. Jima Nestora (projekt razmjene studenata ALU i IUP). Godine 2013. doktorirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu pod mentorstvom prof. Stjepana Gračana i prof. Leonide Kovač. Izlaže od 1998. godine na skupnim i samostalnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnik je nagrade Ex aequo na 22. slavonskom biennalu, jedne od triju jednakovrijednih nagrada na XI. trijenalu hrvatskog kiparstva i posebnog priznanja AICA-e (Međunarodno društvo likovnih kritičara). Zaposlen je kao izvanredni profesor na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku (Kolegij kiparstvo) od 2005. godine. Član je HDLU-a Osijek od 2000. godine. Živi i radi u Osijeku.

 

 

Foto: Mario Krištofić

Pokrovitelji:

Medijski pokrovitelji:

Pokrovitelj sezone Umjetničkog paviljona 2021. – 2023.