
27. 09. 2019. – 05. 01. 2020.
U sklopu Ciklusa Najveći kipari XX. stoljeća, koji je u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu započet 2014. godine izložbom Joana Miróa, nastavljen 2015. godine retrospektivnom izložbom francuskog kipara Augustea Rodina te potom izložbom švicarskog kipara Alberta Giacomettija, ove godine predstavljamo američkog kipara ALEXANDERA CALDERA (1898., Lawnton, Pennsylvania – 1976., New York). Na izložbi Alexander Calder – Magija skulpturalnog pokreta Umjetnički paviljon predstavlja Calderove mobile i stabile. Calderov opus usmjeren je na kinetičku umjetnost, odnosno na oblik umjetničkog izražavanja u kojemu je pokret glavni dio estetike umjetničkog objekta.
Calder dolazi iz obitelji slavnih kipara, njegov djed i otac također su bili kipari te je prve poduke Calder dobio upravo od njih, a školovanje je nastavio kroz privatne poduke iz slikarstva, da bi kasnije studirao umjetnost u New Yorku, ali i upisao studij inženjerstva (što se pokazalo, kasnije, neophodno važnim prilikom inovacije mobilnih skulptura). Već u dvadesetim godinama izrađuje svoje prve skulpture od drveta, a 1927. nastaju i njegove prve pokretne igračke. U kasnim dvadesetim godinama počinje stvarati i svoje prve žičane figure, koje su dominirale ranim razdobljem njegova stvaralaštva. U ranim tridesetim godinama Calder u Parizu upoznaje Mondriana, Miróa, Arpa i Duchampa te se pridružuje grupi Apstrakcija-kreacija (1931. – 1936.) i počinje raditi na svojim mobilima, skulpturama koje se pokreću mehanički. Uskoro nastaju i njegove statične monumentalne apstraktne konstrukcije koje je nazvao stabilima. Calderovi stabili vrlo su važan dio povijesti kinetizma i moderne umjetnosti, obzirom da označavaju raskidanje veza između kinetizma i mehanički pokretanih djela.
Izložba u Umjetničkom paviljonu fokusira se upravo na dio kipareve karijere kada se posvetio stabilima i mobilima: mobilima – pažljivo uravnoteženim konstrukcijama koje se, cjelovito ili djelomično, gibaju pod utjecajem strujanja zraka, kao i apstraktnim konstrukcijama stabilima. U Umjetničkom paviljonu izložena su upravo djela iz ove tzv. zrele Calderove faze po kojoj je on danas globalno prepoznatljiv. Važno je istaknuti da su Calderovi mobili i stabili bili 1952. nagrađeni i na Bijenalu u Veneciji, kao i da se danas mogu vidjeti, ne samo u najpoznatijim svjetskim i europskim muzejima, već i na javnim površinama diljem svijeta.
Uz skulpture izložba obuhvaća i slikarski dio opusa kipara, koji je, najčešće usko povezan sa skulpturalnim dijelom opusa, a izložene su 23 slike.
Izložba u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu prva je u Hrvatskoj, i u ovom dijelu Europe, koja predstavlja opus ovoga globalno važnog umjetnika.
Za izložbu u Umjetničkom paviljonu skulpture i slike Alexandra Caldera posudili su najznačajniji europski muzeji poput: Centre Georges Pompidou (Paris, Francuska), Tate Modern (London, Velika Britanija), Ludwig Museum (Köeln, Njemačka), Louisiana Museum (Danska), Fondation Maeght (Francuska) i Peggy Guggenheim Collection (Venecija, Italija).
Autorica izložbe, izbora djela i likovnog postava: Jasminka Poklečki Stošić
ALEXANDER CALDER: MAGIJA SKULPTURALNOG POKRETA
Alexander Calder ubraja se među najznačajnije kipare XX. stoljeća, kao predstavnik kinetičke i apstraktne umjetnosti, a njegovi mobili i stabili danas su prepoznatljivi diljem svijeta i može ih se vidjeti u mnogobrojnim europskim i svjetskim muzejima kao i na javnim površinama brojnih gradova. Izložba u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu prva je u Hrvatskoj i u ovom dijelu Europe koja predstavlja dio opusa ovog, u povijesti moderne umjetnosti iznimno važnog kipara, jednog od najvažnijih inovatora u skulpturi prošloga stoljeća. Calder nije prvi umjetnik koji je „pokrenuo” skulpturu. Učinili su to prije njega u svojim djelima i Marcel Duchamp (Rotirajuće staklene ploče, 1920., Kotač bicikla, 1913.), i Aleksandr Rodčenko (Ovalna viseća konstrukcija br. 12, 1919.) i Naum Gabo (Vibrirajuće čelične ploče, 1920.), ali Calder je, recimo to tako, bio najtemeljitiji i najdosljedniji u eksperimentiranju. Potpuno je bio predan istraživanju pokreta u skulpturi te tome posvetio (gotovo) cijelu svoju umjetničku karijeru. Odnosno, kako je to lijepo objasnio teoretičar umjetnosti Manfred Schneckenburger: „nastavljajući se na prve teorijske pokušaje futurista, Rodčenkove reljefe, Duchampove rotacije, Gabove vibrirajuće metalne površine, Calder je među prvima mobilnost i promjenjivost podigao na estetsku kategoriju, primijenio kao lajtmotiv svoje umjetnosti i udahnuo joj osobenu poeziju i univerzalnu simboliku”.
Početkom 30-ih godina 20. st. Calder u svoje radove uvodi mehanički pokret. Stvara skulpture od drva i željeza od kojih su se neke mogle pokretati manualno, a neke uz pomoć motora. Ovdje mu je od koristi bio studij umjetnosti na Art Students League u New Yorku gdje mu je predavao umjetnik Ashcan i gdje se isticao postizanjem crteža jednom neprekinutom linijom. Prve mobile izložio je u travnju 1932. godine u galeriji Vignon u Parizu.
Naziv izložbe bio je Calder: njegovi mobili, a izložio je trideset skulptura, od kojih je petnaest pokretao motor, a preostalih petnaest se pomicalo prirodno, bez motora. Izložbu je inicirao Marcel Duchamp koji je Calderove skulpture koje se pomiču nazvao mobili. Alexander Calder će nakon 1932. sve više ustrajati na pokretanju mobila prirodnim putem – pomicanje strujanjem zraka, vjetrom,… odnosno, napustit će mehaničko pokretanje. Povjesničari umjetnosti koji su proučavali opus i pisali o njemu primijetili su kako je autor unosio humor u svoj umjetnički izričaj pa je tako, zapravo, istaknuta upravo njegova spontanost, njegov nepredvidiv karakter. Upravo je kipareva sposobnost transponiranja živahnog aspekta njegovog karaktera dala posebnu notu ponajprije njegovim mobilima, a kasnije i stabilima.
Calderovi mobili i stabili bili su većinom apstraktne skulpture, ali neke su bile inspirirane životinjama pa ih je nazivao primjerice: Slon, Šišmiš, Krava, Golub uhan, Zgužvani krokodil, Mali pauk i slično. No, Calder je na samome početku svoje umjetničke karijere, još i prije mobila i stabila, pokazao svoju genijalnu osobnost akcijama i anticipacijom svog rada Cirque Calder (1926. – 1931., The Whitney Museum of American Art, New York), rad temeljem kojega bismo mogli na izvjestan način Caldera pozicionirati i kao preteču performansa.
Calder je, znamo, radio i stabile – fiksne konstrukcije izrađene od čeličnih ploča učvršćenih međusobno vijcima. Ovim je statičnim skulpturama naziv stabili dao kipar Hans Arp (ili Jean Arp). Ono što razlikuje mobile i stabile jest snaga – dok stabili djeluju moćno i snažno, dominirajući prostorom u kojemu se nalaze (ili na kojemu se nalaze, ako je riječ o eksterijerima) poput divova, mobili su, istovremeno, nježni i fragilni… Ono što ih pak povezuje jest kipareva inspiracija u njihovome stvaranju – nadahnjivao se u kreaciji i jednih i drugih tajanstvenim silama prirode. Još je jedna spona koja ih povezuje: ona kojom se autor bavio velikim dijelom svojega života – pokret. Dok je pokret kod mobila očigledan, jer kiparu u stvaranju potonjih skulptura namjera i jest bila da se pokreću, stabili, istovremeno, izgledaju kao čvrsto „usidrene”, statične skulpture. Istina je, međutim, drukčija – i kod njih je prisutan pokret jer oni impliciraju pokret pozivajući posjetitelja u muzeju, ili promatrača na javnoj površini, da prođe kroz njih, da ih obiđe uokolo, da ih promotri sa svih strana.
Upravo tim kretnjama, kretnjama gledatelja, nastaje pokret i kod stabila! Što nam to govori? Možda da je Calderova opčinjenost cirkusom – do kojega je došao, po zadatku” jer je radeći kao ilustrator u National Police Gazette u New Yorku, 1925. godine trebao za te novine nacrtati nekoliko izvedbi putujućeg cirkusa Ringling Brothers and Barnum & Bailey – bila ne samo ishodište jednome od njegovih amblematskih radova – Cirque Calder, već i ishodište njegove cjelokupne umjetničke magije. Jer, kako bi se inače gorostasni stabil, visok nekoliko metara i težak nekoliko tona, pokrenuo negoli magijom koju stvara magičar!
Jasminka Poklečki Stošić
autorica izložbe
SPONZORI IZLOŽBE
MEDIJSKI POKROVITELJI IZLOŽBE