Tin Dožić: Wanderlust

Tin Dožić: Lutalaštvo / Wanderlust

Posljednja izložba u ciklusu Druga perspektiva odvodi nas izvan prostora Paviljona. Kako joj i sam naziv kazuje, motivirana je žudnjom za lutalaštvom; tako bi, naime, glasio hrvatski prijevod izvorno njemačkog termina Wanderlust. Pod tim nazivom već neko se vrijeme odvija mrežni projekt Tina Dožića. Projekt se sastoji od više dionica i predstavlja etapu još šireg umjetničkog istraživanja koje je još uvijek u tijeku. Sadržaji koji se na stranicama mogu vidjeti, zbirnom definicijom, naknadno su obrađeni fotografski i topografski materijali u filmsko-narativnoj ili interaktivnoj formi. Korišteni materijal dobiven je pomoću suvremenih tehnologija, snimanjem dronom ili drugom digitalnom kamerom, ili pak pomoću GIS-tehnologije – računalnog sustava namijenjenog sabiranju, analizi i prikazivanju svekolikih informacija o geografskom prostoru, ponajprije podataka dobivenih putem satelitskog snimanja i ubiciranja, a koja je zahvaljujući sveopćoj umreženosti postala dijelom naše svakodnevice. Sav taj materijal nastao je kao dokumentacija Dožićeva vlastitog kretanja krajolikom, odnosno planinarenja, no njegova naknadna obrada posve ga udaljuje od svakog dokumentarizma. Kao što je već spomenuto, radi se o eksperimentalnom filmskom eseju, zasnovanom na slobodnom kolažiranju i likovnom tretiranju snimaka i fotogrametrijskih prikaza, uz pridruženu naraciju i glazbu, ili pak o interaktivnim sučeljima gdje korisnik manipulira očištem ili bira neku od priređenih sekvenci koje se redovno sastoje od slike i popratnog teksta, a taj, pak, može biti poetski komentar uz sliku ili poveznicom pridružena teorijska rasprava.

Premda se prema opisu nadaje prilično apstraktnim, tematski promatrano, Dožićev se rad nadovezuje na jednu tradicionalnu, ili bolje reći klasičnu topiku zapadnog kulturnog kruga: odlaska u prirodu kao prilike za kontemplaciju i autorefleksiju, odnosno putovanja kao oblika samospoznaje općenito. Premda izabrani pojam Wanderlust pripada modernom dobu, literarni topos ima dulju tradiciju; od glasovitog uspona Petrarce na provansalski Mont Ventoux, koji se pripovijedajući svoj doživljaj pak poziva na sv. Augustina, ovaj topos osamljivanja u krajoliku trajat će kroz stoljeća u različitim literarnim registrima, od ispovjednih do pustolovno-putopisnih; u romantizmu doživjet će novi uzlet, a od njega će ga preuzeti moderni svjetonazor. Svoju tradiciju ima i u likovnosti: prikaz pejzaža, bilo kao sastavnog dijela raznih slikarskih sižea, bilo kao tema, odnosno žanr za sebe, uvijek je, zapravo, filozofski elaborat o subjektu koji promatra krajolik. Njegov pogled, naravno, nikada ne odražava stvarnost po sebi, uvijek tek onu koju subjekt želi vidjeti, dakle, posredovanu mišlju ili nazorom. Bilo da je posrijedi totalizirajući pogled koji istovremeno jednako jasno vidi i udaljeni horizont i najmanji detalj, bilo impresija utemeljena na osjetilnom zoru fenomena, ili pak ekspresionistički stereotip prema kojem se krajolik prepoznaje kao odraz duševnog stanja, pejzaž je uvijek gnoseološka debata o odnosu jastva i svijeta. Za ilustraciju ovog toposa u slikarstvu idealno je u pamćenje dozvati dobro poznatu sliku Lutalica iznad mora magle Caspara Davida Friedricha, slikara njemačkog romantizma, na kojoj se pejzaž, a niti lice onoga koji ga promatra, zapravo uopće ne vide – budući da je planinar-lutalica gledatelju okrenuo leđa i mirno stao ispred panorame, koja je k tome prekrivena maglom, Friedrichova slika prvenstveno prikazuje egzistencijalno stanje pojedinca uronjenog u vlastite misli.

Premda Dožićev rad adresira novo, suvremeno, digitalnim tehnologijama posredovano iskustvo gledanja i kretanja, usuđujemo se, dakle, konstatirati kontinuitet osnovne problematike. Tjelesno osvajanje prostora, ponajprije prirodnog krajolika, kulturni je koncept i intelektualno svrhovita aktivnost (kao i Petrarcino, spomenimo uzgred, i Dožićevo planinarsko iskustvo prati literatura). Činjenica da tehnološke inovacije nužno mijenjaju spoznajne dispozicije, pa moderni model subjektivno utjelovljenog pogleda biva zamijenjen policentričnim, heteronomnim sustavima gledanja i prikazivanja, ne utječe bitno na humanistički smisao samog toposa: onaj kojeg pokreće žudnja za lutanjem ne odlazi hodati svijetom kako bi otkrio nepoznate krajeve zemaljske kugle nego kako bi odmjerio sebe i svoj pogled, kako prema fizičkoj, tako i prema tehnološki posredovanoj stvarnosti. Ta vrsta odmjeravanja ponajprije se odnosi na planinarenje, koje dramatično mijenja svakodnevnu pješačku vizuru te svijet doista predstavlja u novom mjerilu. Fizičko uspinjanje, izdizanje iz podnožja prema vrhu, automatski znači i promjenu diskurzivnog registra – kada se domognemo vrhunaca, uzvišenost pogleda bit će ne samo doslovna nego i simbolička jer za razliku od svakodnevice koja se odvija u niskom, komičkom kodu, ritualima duše pripadaju metafore visine i uzdizanja, modus tragedije i događaj katarze. Zaključimo: slikovni kolaži i ostali sadržaji koje Dožić u svojem projektu nudi za gledanje i čitanje u svom se bitnom određenju nadovezuju na tradiciju pripovijedanja o mentalnom, duhovnom iskustvu penjanja i boravka u gorju. Ondje je svijet moguće vidjeti iz drugih, nesvakidašnjih perspektiva; ondje svijest biva otvorena za ljepotu detalja, za ritam promjena; ondje oko nesmetano prelazi od tla ka svodu i natrag, navodeći mislećeg pojedinca na postavljanje bitnih pitanja.

Autorica teksta: dr. sc. Ivana Mance

Virtualna izložba: Tin Dožić: Lutalaštvo / Wanderlust