O Umjetničkom paviljonu u Zagrebu
Povijest
Povijest Umjetničkoga paviljona na neki je način i povijest likovne umjetnosti 20. stoljeća u Hrvatskoj. To je najstariji izložbeni prostor na slavenskom jugu i jedini objekt koji je namjenski sagrađen za održavanje velikih, reprezentativnih izložbi. Kroz svoje postojanje od 100 godina u izložbenom prostoru Paviljona održavale su se gotovo sve markantnije izložbe koje su svojim značenjem prelazile okvire grada Zagreba.
Tu su se održavale izložbe grupa, pokreta i strujanja – tu su se stvarali temelji tradicije slikarske i kiparske modernosti u Hrvatskoj. U tom prostoru okupljalo se između dva svjetska rata sve što je bilo likovno najprogresivnije – čitava plejada umjetnika koja je tada ovdje nastupala, čini u stvari hrvatsku likovnu i kulturnu povijest.
I nakon završetka drugoga svjetskog rata, gotovo sva likovna zbivanja odrazila su se na izložbama u prostoru Umjetničkoga paviljona, prostoru gdje su se priređivale sve veće samostalne izložbe – tu se javljaju, naravno uz niz značajnih imena hrvatske likovne umjetnosti i izuzetna imena drugih zemalja.
Naša kultura nikada nije bila zatvorena ili isključiva, već se prirodno otvarala prema svijetu, a Umjetnički paviljon bio je mjesto na kom su se najdoličnije ugošćavala velika imena iz drugih sredina. Potreba da naš grad dobije izložbeni prostor u kojem se mogu održavati velike izložbe umjetničkoga i kulturnog značaja osjetila se u Zagrebu u posljednjem desetljeću prošloga stoljeća kada se u gradu počeo intenzivnije razvijati likovni život. Zamisao i inicijativu za izgradnju Umjetničkoga paviljona dao je 1895. godine slikar Vlaho Bukovac, najmarkantnija ličnost likovnoga i kulturnog života Zagreba i Hrvatske na prijelomu stoljeća.
U svega nekoliko godina svog boravka u Zagrebu, slikar Bukovac će potaknuti brojne inicijative kao što su izgradnja prvih umjetničkih ateliera, priređivanje samostalnih i kolektivnih izložbi, i najzad, gradnju i otvaranje reprezentativnog izložbenog prostora – Umjetničkog paviljona u Zagrebu. Mogućnost ostvarenja izgradnje Umjetničkog paviljona ukazala se pripremama za Milenijsku izložbu u Budimpešti, čije se svečano otvaranje planiralo za 2. svibnja 1896. godine. Mađarska slavi “svečanost milenija” – tisućgodišnjicu svog državotvornog života, a Hrvatska i Slavonija politički i pravno povezane s Mađarskom, morale su u toj izložbi uzeti aktivno učešće.
Na nagovor Bukovca, hrvatski umjetnici traže da se u Pešti sagradi vlastiti, poseban montažni umjetnički paviljon čiji će se željezni kostur poslije izložbe prenijeti u Zagreb. Paviljon umjetnosti u Budimpešti podigla je tvrtka Danubius prema nacrtima mađarskih arhitekata Korba i Giergla. Nakon završetka izložbe, željezni skelet hrvatskoga paviljona prenosi se u Zagreb. Raspisuje se natječaj za podizanje zagrebačkog Umjetničkoga paviljona, a radovi su povjereni bečkim arhitektima Hellmeru i Fellneru (poznatim projektantima kazališnih zgrada). Gradnju su izveli zagrebački graditelji Honigsberg i Deutch, pod nadzorom gradskog inženjera M. Lenucija. Tijekom dvije godine – 1897. i 1898. dovršena je zgrada Umjetničkoga paviljona da bi se svečano otvorila 15. prosinca 1898. reprezentativnom izložbom Hrvatski salon.
Jedan od najljepših zagrebačkih donjogradskih ambijenata smišljeno je planiran i hortikulturno zaokružen u “zelenoj potkovi”, a Umjetnički paviljon najsretnije je urastao u svoju okolinu i postao sudionikom stvaralačke cjeline. Umjetnički paviljon u Zagrebu mjesto je najsabranijeg sagledavanja u vlastitu povijest, pozornica je na kojoj se povremeno postavljaju odabrana poglavlja iz likovne, kulturne i političke sadašnjosti i prošlosti. U posljednja dva i pol decenija Paviljon je našao svoju osnovnu funkciju upravo u prezentaciji i valorizaciji karakterističnih tijekova i nezaobilaznih prinosa nacionalne tradicije.
Sustavnom izlagačkom politikom obuhvaćeni su glavni opusi i najvažnija usmjerenja hrvatske umjetnosti, te je takova antologijska i panoramska prezentacija u neku ruku i nadomjestila mnoga poglavlja još nepostojećih sinteza. U okviru svoje izložbene djelatnosti institucija samostalno organizira likovne izložbe poput velikih problemskih ili tematsko-istraživalačkih projekata, retrospektivnih izložbi i izložbi ciklusa pojedinim hrvatskim eminentnim stvaraocima.
Paviljon također surađuje sa srodnim institucijama, udruženjima i pojedincima na prezentaciji i propagandi likovnoga i kulturnog stvaralaštva, realizirajući izložbene projekte drugih galerijskih i muzejskih institucija. Institucija također razmjenjuje izložbe studijskog karaktera sa ciljem upoznavanja nacionalnih kultura drugih naroda Europe i svijeta.
Veliki izložbeni projekti sa širokom tematskom raznolikošću iziskuju široki dijapazon suradnje, bilo sa srodnim institucijama bilo s najvrsnijim kritičarima – povjesničarima umjetnosti ili suradnicima raznih profila koji nastoje da svaki izložbeni projekt postane kreativni i medijski događaj. Za svaku izložbu koju ostvaruje Paviljon a posebice za retrospektivne i problemske izložbe, tiska se obimni, reprezentativni katalog. Radi studiozne i temeljite obrade kao i kritičkog pristupa određenoj materiji, neki od kataloga u izdanju Umjetničkoga paviljona postali su dio obvezatne stručne literature za studente Filozofskog fakulteta u grupi Povijesti umjetnosti.
I u slijedećem periodu, institucija će se zalagati da se u programima rada i dalje studiozno prate i obrađuju najznačajnije ličnosti i pojave hrvatske likovne prošlosti i sadašnjosti. Ostao je niz neistraženih poglavlja hrvatske starije baštine i novije likovne produkcije, a isto tako i pojedinih imena koja zaslužuju znanstvenu obradu i čije je djelovanje neistraženo i kritički nevalorizirano. Sve to je i moguće, jer taj prostor ima svoju specifičnu ulogu u zagrebačkoj kulturnoj sredini, budući da je Umjetnički paviljon kroz svoju povijest i postojanje bio središnjim mjestom i raskrsnicom velikih likovnih događanja u hrvatskoj umjetnosti.
Lea Ukrainčik, tekst iz monografije “Povijesno vrednovanje, živo trajanje”, Zagreb, 2000.
Povodom 120. godišnjice Umjetničkog paviljona
Iz teksta akademika Tonka Maroevića povodom izložbe «Likovni vremeplov kroz 120 godina Umjetničkog paviljona»
Koncem 1898. inicijativom grupe hrvatskih slikara i kipara, na čelu s Bukovcem i Frangešom Mihanovićem, otvorena je izložba Hrvatskog salona, a time inaugurirana i djelatnost zagrebačkog Umjetničkog paviljona. Na taj je način naš grad dobio prvi put prostor namijenjen isključivo izlaganju i popularizaciji likovnih umjetnosti, ali i ambijent pogodan za mnoge svečane zgode i reprezentativne prigode. Od tada do danas u njemu je održan golem broj kolektivnih i individualnih manifestacija, panoramskih, retrospektivnih i monografskih izložaba, pretežno najveće razine u našim prilikama, ugostivši pritom povremeno i vrhunske autore iz inih sredina. Možemo zaključiti kako je primjer Hrvatskoga salona trajno obavezujuća baština Umjetničkog paviljona, te da je institucija koja je preuzela njegovo ime svjesna potrebe održavanja i nastavljanja upravo antologijskih kriterija.
Povodom proslave visoke godišnjice načinili smo svojevrstan reprezentativni pregled djelovanja Umjetničkoga paviljona, a time na određen način predstavili i najveće domete hrvatske likovne umjetnosti. Naime, kroz stoljeće i dva desetljeća u njemu su prodefilirali gotovo svi protagonisti i istaknuti pojedinci domaćega slikarskog i kiparskog stvaralaštva. Izlagati samostalno u Umjetničkom paviljonu, bilo vlastitom inicijativom, bilo poticajima povjesničara umjetnosti, postalo je uz rijetke iznimke-mjerilom dosegnute vrijednosti, kriterijem povijesne verifikacije, znakom gotovo definitivne afirmacije. Dakako, i grupni istupi ili prikazi stilskih opredjeljenja pridonijeli su renomeu institucije, jer su i kroz kolektivne izložbe također prezentirani mnogi prvorazredni umjetnici, no serija individualnih prinosa i ulôga u prostoru Paviljona posebno je impresivna i doista znakovita, svečanom povodu odgovarajuća, adekvatna.
