Virtualna izložba - Mihael Giba

Nelagoda koju podrazumijeva gledanje u snimke nadzornih kamera specifično je, znakovito stanje. O tom vidu nelagode pisano je mnogo, pogotovo u literaturi koja se bavi teorijom i gnoseologijom fotografije kao vrste slika koja se ponajviše tumačila kao indeksni znak – vrsta znaka kojeg s njegovim referentom povezuje stvarna, ali efemerna veza, poput nehotičnoga traga koji za sobom ostavlja kakva stvar, biće ili zbivanje. Ukazujući na temeljnu odsutnost onoga što bi valjalo označavati, imenovati ili prikazati, indeks dakle ističe nedokučivost, stranost, neidentičnost, bitnu drugost znakova i slika općenito.Tako je već Walteru Benjaminu za oko zapela netransparentnost prizora na Atgetovim fotografijama pustih pariških ulica, koje su se i njegovim suvremenicima doimale poput poprišta zlodjela (Tatort). Suprotstavljajući ovakvu fotografsku sliku drugim vrstama slika, ponajprije umjetničkim, Benjamin u nelagodnoj skrovitosti njihova značenja prepoznaje politički potencijal – mogućnost da promatrač sam zauzme angažiran stav te ih interpretira kao povijesna svjedočanstva.

Ako je, dakle, svaka fotografija dokazni materijal in spe, snimke nadzornih kamera to su u doslovnome smislu. Dok toj krajnjoj svrsi ne posluže, otkrivajući povijest u njezinoj istini, snimke nadzornih kamera su, međutim, tek prizori bez značenja. Takva je semantička ispražnjenost mučna: nikakvom kontemplacijom ili hermeneutičkim dovijanjem nećemo dešifrirati njihov smisao jer je njihova funkcija indicijska, jer se njihovo značenje uspostavlja tek naknadno i o samoj prirodi slike potpuno neovisno. Što vrijedi za nadzorne snimke općenito, vrijedi i za snimke Umjetničkog paviljona posebno, pri čemu trenutačni kontekst ova obilježja još i potencira. Budući da galerija ne radi za posjetitelje, snimke pokazuju samo prazan prostor – goli prostorni resurs u kojem se trenutno ne zbiva ništa javno i u kojem su vidljivi tragovi prošlogodišnjeg potresa. Namjenski prostor koji traje izvan funkcije doista jest uznemirujući prizor; on nije samo opustjela mizanscena već poprište anonimnog, neshvatljivog zbivanja, strahote koja nadilazi svoje objektivne uzroke, koja seže u domenu intimnoga i privatnoga, tičući nas se osobno.

Pred takvim je prizorima, dakle, nemoguće kontemplirati, nužno je nešto poduzimati. Odluka grupe umjetnika da interveniraju upravo u snimke praznoga prostora Umjetničkog paviljona pokazuje u tom smjeru. Prvi od njih, Mihael Giba, posjetitelja virtualno uvodi u prostor Paviljona – dolaskom na mrežnu stranicu Paviljona, posjetitelj može vidjeti fotografiju s nadzorne kamere koja se osvježava svaku sekundu. Posjetom virtualnom prostoru – dakle „klikom“ – pali se svjetlo tj. reflektor u fizičkom prostoru galerije, koji ostaje upaljen neko vrijeme, a potom se gasi do dolaska novog posjetitelja. Situacija koja nastaje svojevrsni je međudimenzionalni čvor, odnosno petlja – aktivnošću u virtualnome prostoru uzrokuje se zbivanje u fizičkome prostoru, koje se pak ne može iskusiti osim posredno, preko fotografske snimke koja minimalno kasni u odnosu na stvarno trajanje događaja. Okolnost u kojoj akcija, događaj i doživljaj nisu vremenski niti prostorno jedinstveni, otvara mnoga, filozofska i druga pitanja. Ovom prilikom možemo postaviti jedno od njih, a to je: što nam se, zapravo, broji? Koji dio našeg djelovanja ili ponašanja ima stvarne posljedice? Postoji li nešto što mislimo ili činimo, a da biva bez konzekvencija? Snimka unutrašnjosti Paviljona u radu Mihaela Gibe se tijekom vremena tj. trajanja izložbe „troši“; iz podataka o posjećenosti generiraju se barkodu slične trake – crna polja označavaju razdoblja kada nema posjetitelja, a praznine njihovu nazočnost. Kako izložba odmiče, tako se slika nadzorne kamere zapravo raspada, no stanje ovoga virtualnog mjesta, u konačnici, ovisi upravo o posjećenosti.

Snimka nadzorne kamere tako se vraća svojoj indicijskoj, dokaznoj funkciji; premda posjetitelji nisu vidljivi unutar fizičkoga prostora, na razini fotografske slike njihovo postupanje ipak ostavlja trag. Otklanjajući zloguka predviđanja o apsolutnom nadzoru svega i svih – jer takvo što uvijek je posljedica političke odluke a ne nužnog razvoja tehnologije – ova domišljata intervencija Mihaela Gibe prije svega upozorava na moći i kompetencije pojedinca; misao da ništa što činimo nije nevidljivo – a time niti beznačajno – nije lagodna, ali zato može biti itekako poticajna.

Autorica teksta: dr. sc. Ivana Mance

Mihael Giba je samostalni multimedijalni umjetnik. Rođen je u Varaždinu 1985. godine. Nakon završetka Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, 2003. godine upisuje Umjetničku akademiju u Splitu. Diplomirao je 2008. na Umjetničkoj akademiji u Splitu, na odsjeku za slikarstvo u klasi Nine Ivančić, uz Dekanovu nagradu. Od 2009. do 2015. godine vanjski je suradnik Umjetničke akademije u Splitu. Samostalno izlaže od 2008. te je do danas ostvario više samostalnih i skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika i Stvaralačke mreže Zebra, a od 2013. je član Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Finalist je nagrade Radoslav Putar 2013. te HT nagrade 2010. i  2018. godine. Dobitnik je 3. nagrade 33. salona mladih 2016. godine. Živi u Zagrebu.

Više o umjetniku: http://www.mihaelgiba.com