Leonida Kovač Krajolici simultanih vremena: Sebaldove dijalektičke slike – predavanje

Predavanje Leonide Kovač “Sebaldove dijalektičke slike” prvo je predavanje u okviru novog programa Umjetničkog paviljona “Krajolici simultanih vremena: o memorijskim praksama u suvremenoj umjetnosti” u kojemu se autorica programa, povjesničarka i teoretičarka umjetnosti Leonida Kovač usredotočuje na razmatranje kompleksnih odnosa između pojmova slike, vremena i sjećanja u suvremenim intermedijskim umjetničkim praksama.
Tema prvog predavanja je resemantizacija nekih od kanonskih djela europskog slikarstva u književnom opusu jednog od najvažnijih književnika s kraja 20. stoljeća W.G. Sebalda (1944. – 2001.). Sebald, profesor europske književnosti na University of East Anglia u Norwichu i utemeljitelj Britanskog centra za književno prevođenje, odbijao je svoja književna djela nazvati romanima i o njima je govorio kao o “proznim knjigama neodređene vrste”. Opirući se disciplinarnim i žanrovskim odrednicama, njegovo pismo koje postoji na presjecištu poezije, romana, eseja, (auto)biografije i putopisa, rijetkom virtuoznošću narativnih putanja uspostavlja osebujne relacije između svijeta riječi i svijeta slika koje se ne manifestiraju samo u ekfrastičnim opisima nego i u specifičnoj praksi uklapanja slika u tkivo teksta.
Predavanje Sebaldove dijalektičke slike razmatra učinke piščeve specifične prakse aproprijacije, odnosno “citiranja bez navodnih znakova” u kontekstu termina “memorijski projekt”. Konkretno, usredotočuje se na Sebaldovu operacionalizaciju pojma dijalektička slika koju u teorijski diskurs uvodi Walter Benjamin. Benjamin piše: “Povijest se bavi vezama i proizvoljno elaboriranim uzročnim lancima. Ali, budući da povijest raspolaže fundamentalnom citabilnošću svog objekta taj se objekt mora u svojoj krajnjoj formi predstaviti kao trenutak ljudskosti. U tom se trenutku vrijeme mora zaustaviti. Dijalektička slika je pojavljivanje svjetlosne kugle koja se kreće čitavim horizontom prošlosti. Artikulurati prošlost historijski znači prepoznati one elemente prošlosti koji se susreću u konstelaciji pojedinog trenutka. Historijska spoznaja je moguća jedino unutar historijskog trenutka. Ali, spoznaja unutar historijskog trenutka uvijek je spoznaja trenutka. Iscrtavajući se zajedno u trenutku, u dijalektičkoj slici, povijest postaje dio nenamjernog pamćenja čovječanstva.”
U eseju o svom suvremeniku i prijatelju, slikaru Janu Peteru Trippu, Sebald postavlja i retoričko pitanje: “A slikarstvo, što je to uopće ukoliko nije svojevrsni postupak seciranja u suočenju s crnom smrću i bijelom vječnošću?”, te konstarira da “sjećanje, naposljetku, u biti nije ništa drugo do li citiranje. A citat, montažom inkorporiran u tekst (ili sliku) prisiljava nas – tako Eco piše – da stavimo na kušnju svoju spoznaju svijeta. Za to treba vremena. Trošeći ga, ulazimo u ispričano vrijeme i u vrijeme kulture.” Sebaldov postupak pisanja interferencijom riječi i slika rasprizoruje to ispričano vrijeme koje jest historiografija. Njegov digresivni i tangencijalni narativni postupak kojim neprestano dovodi u pitanje vjerodostojnost riječi i slika, iscrtava historijske trasverzale koje inzistiraju na čitanju onoga što, Hofmannstahlovim riječima, nikada nije bilo napisano. Tim imperativom čitanja onoga što nikada nije bilo napisano Walter Benjamin argumentira tvrdnju da je “historijska metoda filološka metoda utemeljena na knjizi života.” (Leonida Kovač)
————————————————————————–
Leonida Kovač (1962.) je povjesničarka i teoretičarka umjetnosti, kustosica i redovita profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1986. arheologiju i povijest umjetnosti, magistrirala 1991. i doktorirala 2007. disertacijom Modernizam i autoportreti umjetnica 20. stoljeća. Od 1987. do 1993. radi kao konzervatorica u Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu. 1993. zapošljava se u Muzeju suvremene umjetnosti, gdje je u stručnom zvanju više kustosice, te potom muzejske savjetnice do 2008. godine. Od 2008. do danas zaposlena je na Akademiji likovnih umjetnosti. Od 2013. izvodi nastavu unutar obrazovnog modula Feminizam, vizualne i izvedbene umjetnosti u Centru za ženske studije u Zagrebu.
U fokusu njezina interesa su suvremena umjetnost, te kritičke i feminističke teorije. Autorski je koncipirala i realizirala više od četrdeset izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu, te nekoliko međunarodnih stručnih i znanstvenih skupova. Bila je povjerenica i kustosica nacionalnih predstavljanja na najvećim međunarodnim izložbama – Međunarodnom bijenalu likovnih umjetnosti u Sao Paulu (2002) i na 50. Venecijanskom bijenalu (2003). Obnašala je funkcije u Međunarodnoj udruzi likovnih kritičara (AICA) sa sjedištem u Parizu, gdje je bila članica Upravnog odbora (1998-2002), potpredsjednica (2002-2005) i ponovno članica Upravnog odbora (2005-2007). Godine 2002. dobila je godišnju nagradu Hrvatske sekcije AICA za izniman kritičarski i kustoski rad. Članica je Međunarodnog savjeta Fundacije Katarzyna Kozyra.
Održala je niz pozvanih predavanja na uglednim europskim sveučilištima (Amsterdam School of Cultural Analysis, University of Amsterdam; Univerzitet umetnosti, Beograd; Institut Supérieur des Beaux Arts, Besançon; Hochschule für Grafik und Buchkunst, Leipzig; Hungarian University of Fine Arts, Budimpešta; Academy of Fine Arts, Prag) te brojna javna predavanja u hrvatskim i inozemnim muzejsko-galerijskim institucijama.
Izlagala je na tridesetak međunarodnih znanstvenih skupova. Objavila je više od sto znanstvenih i stručnih tekstova devet knjiga, među kojima su: Tübingenska kutija: Eseji o vizualnoj kulturi i biopolitici (Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2013.), Anonimalia: Normativni diskursi i samoreprezentacija umjetnica 20.stoljeća (Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2010.), Relacionirane stvarnosti (Meandarmedia, Zagreb, 2007.), Kodovi identiteta (Meandarmedia, Zagreb, 2001.
 
dizajn vizuala: Rafaela Dražić

Pokrovitelj sezone