Virtualna izložba - Klasja Habjan

Kao i ostali projekti u sklopu ciklusa on-line izložbi Druga perspektiva, i ovaj Klasje Habjan koristi snimke nadzornih kamera unutrašnjosti zgrade Umjetničkog paviljona. U skladu s mišlju čitavoga ciklusa da se ponude domišljata rješenja u duhu low-tech praksi, uključujući i inovativno korištenje alata i resursa u otvorenome pristupu, Klasja Habjan, u suradnji s programerom Paolom Čerićem, osmislila je animaciju kojom se s pomoću javno dostupnog, jednostavnog programerskog jezika (JavaScript) intervenira na nadzorni videosnimak dostupan na mrežnoj stranici Paviljona, čineći je čak i minimalistički interaktivnom. Animirani crtež jednako je tako jednostavan i nepretenciozan – monokromna silueta lika i njegova sjena, čija je kinetika također elementarna, jedini su protagonisti radnje koja se sastoji u kretanju središnjim prostorom Paviljona, tzv. rotondom, i u nadrealnim prožimanjima lika, odnosno njegove sjene s uzorkom stvarnog popločenja na podu galerije. Posjetom na mrežnu stranicu Galerije posjetitelj može sam „aktivirati” neki od ponuđenih scenarija ponašanja nacrtanog homunkula – ovisno o tome na koji od trapezoida podne inkrustacije „klikne“, lik će se po ulasku kružno kretati, zaranjat će u pod i iz njega izranjati, rastapati se poprimajući oblik trapezoidnog uzorka, naglo rasti i nestajati pretvarajući se u dim ili pak mirno sjediti i promatrati kako se uzorak u samome kružnom središtu poda pretvara u šumu uspravnih linija. No čak i ako posjetitelj virtualne izložbe ne pokreće animacije samostalno, protokom vremena one će se početi izmjenjivati prema predviđenom algoritmu.

Pozivom na ovakvo interaktivno sudjelovanje Klasja Habjan virtualnom posjetitelju predlaže poistovjećenje s nacrtanim dvojnikom. Uostalom, on radi upravo ono što redovna publika Paviljona trenutačno ne smije i ne može: poput provalnika potajice ulazi u prostor, i to preko prozora južne altane zgrade. No tu razlike ne prestaju. Dok posjetitelj konvencionalnih izložbi, kojem pravila dobrog ponašanja u javnosti nalažu suzdržanost u reakcijama, on ne skriva svoje oduševljenje. Premda se u Galeriji trenutačno nema što za vidjeti, nacrtani čovječuljak prepušta se doživljaju; hoda ukrug, tj. obilazi kako mu i nalaže logika samoga prostora, doslovno uranja u stvarnost, doslovno se rastapa od snage dojma, doslovno se uzdiže do sublimnih visina i pretvara u eter te doslovno gleda u izmaštane, umišljene situacije, koje u zbilji, same po sebi, ne postoje.

Dakako, radi se o pripovijesti o stanjima duha koja pobuđuje umjetnost, a koju Habjan pripovijeda s pomoću pjesničke figure realiziranih metafora. U kontekstu visokokultiviranog svijeta umjetnosti, koji podrazumijeva ekskluzivnost znanja i distingviranost ukusa, ovakva će se neposrednost i intenzitet reakcije zasigurno doimati naivnima. Naš čovječuljak, međutim, nije arbitar kvalitete ni ambiciozni i imućni konoser; on je jednostavno subjekt pun ljubavi za umjetnost koja na njega djeluje čak i onda kada konvencionalnoj publici nije vidljiva prostim okom. Možda možemo čak pretpostaviti da je za ovoga neobičnog ljubitelja umjetnosti upravo praznina Umjetničkog paviljona povod za ekstazu. Jer galerijski je prostor Paviljona napokon slobodan od svega za umjetnost lateralnoga i suvišnoga, svega nadograđenoga, otuđenoga, svega što umjetnost čini kapitalom manjine; galerijski prostor napokon je sveden na ono bitno – na ljepotu u oku promatrača, na sposobnost svakog pojedinca da od čovjeka stvorenu stvarnost prepoznaje u relaciji vedre beskonačnosti, da na nju kreativno reagira, da se njome kao pravi homo ludens poigrava uime imaginarne pravde svijeta. I dok svijet umjetnosti, odnosno njegov establišment, umjetnost sistemski pretače u imovinu i moć, zadajući modalitete njezine uporabe, mjesta i načine njezine potrošnje, razmjenjujući njezinu vrijednost za visoke novčane iznose, homunkul Klasje Habjan utjelovljuje idealnu amatersku perspektivu: ponovno osvojenu mogućnost da se umjetnošću naprosto bude dirnut, ponesen, od nje uzdignut i pred njom rastopljen. Čak ako u ovoj fazi civilizacijskog razvoja za društveno funkcioniranje umjetnosti to nije dovoljno, dobro je podsjetiti se da je još uvijek jedino nužno.

Autorica teksta: dr. sc. Ivana Mance

Klasja Habjan (Zagreb, 1993.) bavi se ilustracijom, grafičkim dizajnom i pisanjem. Diplomirala je na Studiju dizajna (Zagreb, 2016.), smjer vizualne komunikacije, s magna cum laude i godišnjom nagradom za samoinicirani projekt „Od(blok)iraj, blok za crtanje, pisanje i istraživanje.“ Uvrštena je među deset hrvatskih ilustratora čiji se rad prezentirao putem kataloga „Illustratiors from Croatia / Illustrateurs de Croatie“ (Mala Zvona, Zagreb, 2020.) na međunarodnim sajmovima knjiga. Sklonost ilustriranju vlastitih priča (ili obrnuto, pisanju prema grafičkim predlošcima) obilježava njene samostalne izložbe. Izložba „Crtice“, u Galeriji Šira (Zagreb, 2019.), uključivala je oba medija; grafike nastale tehnikom monotipije izložene su zajedno sa uparenom prozom ili poezijom. Godinu kasnije, objavila je istoimenu zbirku kratkih priča i pjesama „Crtice“, u izdanju Petikata.

Jednu priču, ispričanu i kroz sedam kolaža, izložila je u Galeriji Rigo (Novigrad, 2020.), pod nazivom „Napokon netko!“. Strip Duh Bauhausa, (MSU, Zagreb, 2020.), Klasjina je druga knjiga koja također objedinjuje ilustraciju, pisanje i dizajn. U istoj tematici, ilustrirala je set igraćih karata „Bauhaus oko tebe“, (Bauhaus Around You, 2021.) za Form Function Studio i Goethe-Institut u Washingtonu. Klasja je ilustrirala i slikovnicu Piccola con piccolo, autora Brune Mezića (Mala Zvona, Zagreb, 2021.).

U suradnji sa Zitom Nakić vodi dizajnerski studio klasja&zita koji često djeluje na području kulture i sudjeluje u brojnim grupnim izložbama sa publikacijama, plakatima i vizualnim identitetima.