Virtualna izložba - Ivana Tkalčić

Nadahnuta razmišljanjima Hito Steyerl, renomirane video-umjetnice, filmašice i spisateljice u području teorije medija, Ivana Tkalčić u intervenciji što ju je osmislila za ovu priliku polazi od pojma plutanja. U jednom članku Steyerl, naime, elaborira tezu da suvremeni sustavi nadzora, satelitskog ubiciranja, mapiranja i drugih sličnih alata nameću novi skopički režim, koji smjenjuje stoljetnu vladavinu linearne perspektive i iluziju antropocentrične slike svijeta što ga je ona stvarala, ali prema čijim epistemološkim i političkim implikacijama također valja zauzeti kritički stav. Taj novi bestjelesni pogled „odozgo“, pogled je bez kontinuiranog obzorja, pogled koji odbacuje gravitacijske zakone i newtonsku fiziku, koji ne podrazumijeva fiksno stajalište u prostoru, koji vlastito ishodište u svijesti pojedinca također dovodi u pitanje… Subjektivni kinestetički osjećaj koji takav pogled izaziva može se usporediti s iskustvom plutanja, više ili manje bestežinskog kretanja, koje nije pravocrtno te posljedično utječe na doživljaj prostora i vremena. U kontekstu ciklusa zamišljenog kao niz umjetničkih intervencija u nadzorne snimke unutrašnjeg i vanjskog prostora Umjetničkog paviljona, inspiracija Ivane Tkalčić tezama Hito Steyerl lucidna je i logična: po sebi ne tako nova, no u novonastalim okolnostima i te kako aktualna forma virtualne izložbe, ne može biti puka zamjena za klasični izložbeni format, već podrazumijeva neka nova, drugačija iskustva i spoznaje.    

Snimke nadzorne kamere, koje svi umjetnici koriste kao podlogu tj. medij svoje intervencije, već same po sebi utjelovljuju novi model gledanja o kojem spekulira Steyerl. Pogled nadzorne kamere jest pogled „odozgo“, pogled koji kontinuitet realnog prostora lomi na više parcijalnih vizura, koje ne ovise o gledateljevu kretanju nego o deliberaciji, odnosno voljnom odabiru zadanih pozicija kamere. To je pogled koji je po definiciji voajeristički – uslijed nemogućnosti tjelesne involviranosti u zbivanje koje se nudi pogledu, dispozicija nadzorne kamere iziskuje pasivan užitak gledanja, užitak koji uslijed monotonije crno-bijelih prizora lako može prerasti u mučninu. Intervencija Ivane Tkalčić tiče se upravo ovog aspekta: u zadanoj situaciji, ona otvara mogućnost interakcije; pristupom na snimke nadzornih kamera, preko kojih se otvara pogled u unutrašnjost i na okolni prostor Paviljona, posjetitelju je istovremeno omogućena komunikacija s umjetnicom, ali i s drugim posjetiteljima izložbe putem live chat platforme koja „parazitski“ nastanjuje sliku koju prenosi kamera. U zadanim terminima, posjetitelji i umjetnica, kao i posjetitelji međusobno će dakle moći uživo chatati, odnosno dopisno „brbljati“, inicirajući komunikacijski događaj čiji je tijek, pa i dugoročni ishod, zapravo nemoguće predvidjeti – bez zadane teme razgovora, bez moderatora, bez ograničenja broja sudionika, performativ ove komunikacije može i nadrasti kontekst same izložbe. 

U cjelini, radi se dakle o modelu inovativnog korištenja operativne imovine galerijske institucije i konvencija izložbenog predstavljanja. Korištenje sustava video-nadzora kao simboličkog nadomjeska za galerijski prostor koji je trenutno izvan upotrebe te posljedično interveniranje na samim snimkama ili pomoću njih – kao zajednički nazivnik svih autorskih doprinosa u ovome ciklusu – već je samo po sebi vid taktičkog, u nekom smislu čak i hajdučkog, a svakako neočekivanoga umjetničkog ponašanja koje se poigrava sa samim medijem izložbe. Mogućnost da se preko nadzornih kamera i umjetniku i posjetiteljima otvori skopički kanal u prostor Paviljona stvara dvosmislenu situaciju: premda nisu tjelesno nazočni u prostoru, i umjetnik i publika ipak su posredno prisutni, i to putem alata koje inače tome ne služi. Rad Ivane Tkalčić dodatno zaoštrava ovu situaciju; instaliranjem chat-platforme na snimke kamere posjetitelji će imati priliku interaktivno sudjelovati u izložbenom događanju. Njihova komunikacija, koja u regularnim okolnostima predstavlja periferiju izložbenog zbivanja, sada postaje središnji sadržaj izložbe. Kao što je već napomenuto, njezin tijek nije zadan, osim funkcijama same chat-platforme. Dijaloška razmjena ideja, dojmova i stavova očekivana je pretpostavka, no valja računati i na žamor, buku u komunikacijskom kanalu, na nesporazum, pa i kolaps učinkovitog komuniciranja. Kako bilo, eksperimentalni je moment svojstven umjetnosti: odabrano postupanje nas ne mora nužno odvesti na zadani cilj, a da pritom to uopće ne mora biti loša vijest.

Autorica teksta: dr. sc. Ivana Mance

Ivana Tkalčić (1987.) suvremena multimedijalna umjetnica. Magistrirala na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu 2012. godine, nakon čega je upisala Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje je završila preddiplomski studij. Edukaciju nastavlja na Akademiji likovnih umjetnosti u Munichu, Njemačkoj, a potom i stiče magistarsku titulu na ALU Zagreb 2016. godine. Sudjelovala je na više samostalnih izložbi u Hrvatskoj i Europi te brojnim grupnim izložbama u svijetu.

Finalistica i dobitnica više nagrada: 20. nagrade Radoslav Putar-Young Visual Artists Awards,  Grand Prix nagrada na 35. Salonu mladih, Erste fragmenti 12, Rektorove nagrade za najbolje studente, Sveučilišta u Zagrebu, RCAA – young European art award.

Sudjelovala je na više rezidencija u Zagrebu, Italiji, Nizozemskoj, Belgiji, Poljskoj, Norveškoj Austriji i Grčkoj.

ivanatkalcic.com