Najava izložbe Vitra Drinkovića – Emoticoin

Otvorenje izložbe Iris Lobaš Kukavičić

Otvorenje izložbe Iris Lobaš Kukavičić, 22. ožujka 2022.

Jelena Lovrec – Eggo

Najava izložbe Jelen Lovrec – Eggo

Advent market ispred Umjetničkog paviljona

Neven Bilić: Veliki Muntius – medijska obavijest

Zagreb, 5.10.2021.

MEDIJSKA OBAVIJEST

NOVA IZLOŽBA IZ CIKLUSA
Umjetnost ispred Umjetničkog paviljona

NEVEN BILIĆ: VELIKI MUNTIUS

Poštovane kolegice i kolege novinari,

Zadovoljstvo nam je obavijestiti Vas da je ispred Umjetničkog paviljona postavljen rad Veliki Muntius Nevena Bilića.
Riječ je o četvrtoj, ujedno i zadnjoj ovogodišnjoj izložbi iz ciklusa Umjetnost ispred Umjetničkog paviljona.
Ova impozantna, monumentalna instalacija ostaje ispred Umjetničkog paviljona do 29.11.2021. godine i već sada pobuđuje veliki interes javnosti! Nadamo se da će jednako tako zainteresirati i vas te da ćete u vašim cijenjenim medijima donijeti objave o ovome izvanrednom radu.

Dodatne informacije, kao i fotografije rada, mogu se zatražiti putem info@umjetnicki-paviljon.hr.

Odnosi s javnošću Umjetničkog paviljona u Zagrebu
www.umjetnicki-paviljon.hr
info@umjetnicki-paviljon.hr

 

UKRATKO O IZLOŽBI:

Nova izložba u ciklusu Umjetnost ispred Umjetničkog paviljona predstavlja rad uglednog hrvatskog kipara Nevena Bilića.

Na stepenicama Umjetničkog paviljona posjetitelje će dočekivati ambijentalna instalacija Veliki Muntius, nazvana je prema profesoru Muntiusu, sporednom liku znanstvenofantastičnog romana Solaris Stanislava Lema. Riječ je o predimenzioniranom modularnom radu, sastavljenom od segmenata polimera spojenih ventilima i bodljama koji teže beskonačnoj monokromnoj strukturi. Instalacija podsjeća na lanac koji predstavlja prema riječima Borisa Greinera, autora teksta u katalogu izložbe „nepoznatu crnu silu prijetećeg izgleda koja je zapriječila ulaz u Umjetnički paviljon u Zagrebu”, a kojeg Greiner simbolično naziva „dvorcem u kojem spava kultura”.
Zahvaljujući ciklusu Umjetnost ispred Umjetničkog paviljona posjetitelji imaju jedinstvenu priliku po prvi puta razgledati ovaj Bilićev monumentalni rad.

Nakon završene Škole za primijenjenu umjetnost i dizajn, Neven Bilić (1972.) je 1995. godine diplomirao kiparstvo u klasi profesora Stanka Jančića na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je danas zaposlen kao izvanredni profesor na Kiparskom odsjeku. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu, a za svoj rad je višestruko nagrađivan.

TEKST U KATALOGU IZLOŽBE
povjesničar umjetnosti Boris Greiner

Ako „Velikog Muntiusa“ kategoriziramo kao ambijentalnu instalaciju, prizor bi nas mogao podsjetiti na bajku o Trnoružici, na zid od trnja koji sprečava ulaz u dvorac, odnosno Umjetnički paviljon. U kojem leži uspavana princeza, odnosno umjetnost. Zid od trnja, međutim, nije organski nego generički, nije izrastao nego je sastavljen od jednakih komada. Ažurirano nas trnje upućuje na ažurirano tumačenje prizora, to bi mogla biti bodljikava žica, a dvorac veleposlanstvo neke zapadne zemlje u Kabulu.
Znajući kako je Bilić sklon povećavanju, primjerice, kad izlaže monstrancu, naziva je „Velika monstranca“, posumnjat ćemo da je instalacija također povećani prikaz nečega. Izdvojeni dio nekog niza, a budući da je njezina bitna dimenzija spojenost elemenata, to je očito lanac, magnificiran je njegov uzorak. Pa ako bismo i asocirali lanac DNK-a, tada vidimo da struktura „Velikog Muntiusa“ nije ljudska nego neke nepoznate vrste. Primjerice, usporedimo li izgled Aliena Ridleyja Scotta s izgledom čovjeka, onda bi ovo, sudeći po bodljama, logično bio Alienov DNK. Drugim riječima, strano je tijelo zaposjelo Umjetnički paviljon, nepoznata je sila zapriječila ulaz.
Tome treba pridodati informaciju da je profesor Muntius sporedan lik znanstvenofantastičnog romana Solaris Stanislava Lema. Pa čak ne ni sporedan, tek se na jednome mjestu tumači njegova heretika planetologije, tzv. ‘solaristika’ – zamjena za religiju svemirskog doba. Pojednostavljeno, radi se o tome kako ljudi ne bi trebali pokušavati shvatiti neshvatljivo jer je to gubitak vremena. Što se u romanu odnosi na planet Solaris, odnosno na to da on ima svijest kojom telepatski djeluje na svijest ljudi.
Pa kao što se likovi u romanu nisu uspijevali obraniti od mentalnog virusa što im ga je Solaris telepatski ubacio, tako se i mi u stvarnosti sve slabije uspijevamo obraniti od posljedica onoga što ubacujemo u naš planet. Ne uspijevamo naći rješenje i ne moramo biti ogorčeni pesimisti da se složimo s Muntiusom u tome kako gubimo vrijeme pokušavajući. No za razliku od likova na Solarisu koji mogu pobjeći natrag na Zemlju, nama kao jedina mogućnost ostaje nada u to da će se na Zemlji napokon pojaviti taj princ, poljupcem nas probuditi, pa će nestati trnja.

Bilić materijalizira taj pesimizam, gradi ga od debelih, crnih, neprijateljskih komada plastike, pa osim što izgleda prijeteće i što je čovjek pred njim bespomoćan, taj je artefakt i ustanovljen nalik dotičnom doživljaju svijeta oko sebe. Naime, u isprepletenosti stvarnosti i njezine subjektivne interpretacije, ponekad se i ukaže tračak svjetlosti, pukotina u shvaćanju kako je ovaj svijet i sve u njemu najgore što može biti, pa kad mu se nekim slučajem odreže poneka bodlja, ona smjesta može biti zamijenjena novom; definiran generičkom strukturom, svaki je njegov element nadomjestiv.
Kao što je Solaris mentalnim emisijama u svijesti astronauta proizvodio slike od kojih su ovi poludjeli, tako i Zemlja neprestano projicira slike od kojih normalan čovjek poludi. U tom bi se smislu Muntiusova preporuka mogla shvatiti kao rezignacija, pristanak na sve izvjesniji kraj. Za razliku od Camusova Sizifa koji slobodu pronalazi dok se spušta po novi kamen, Muntius je pronalazi u ovom razdoblju prije konačnog završetka.

Skinuta s globalnog terena i prebačena u umjetničko dvorište, materijalizacija Muntiusove teze poručuje kako je gubitak vremena shvatiti umjetnost, odgovoriti na pitanje što je to ona točno. Međutim, oblikovanje elemenata i strukturiranje cjeline upućuje na precizno razrađen autorski jezik, a proporcije instalacije na velik angažman, što svjedoči tome da Bilić nije žalio umjetničkog truda ilustrirati besmislicu pokušaja njezina shvaćanja. (Ne treba biti okorjeli pesimist pa da se u tu besmislicu uključi i vjerojatna budućnost skulpture.) Pa čak na gotovo i doslovnoj razini, u pokušaju shvaćanja neshvatljivog, naime, u jednom trenutku dolazimo do zida, ne možemo dalje, a znamo da postoji to dalje. Bilićev je zid dodatno opremljen i bodljama na karikama lanca, nemogućnost shvaćanja jest trn u našoj svijesti. Tumačeći još doslovnije, proizlazi da zapravo umjetnost nije skulptura nego se umjetnost nalazi unutra, nedostupna u tim prostorima unutar njezine trnovitosti.

Prelazeći na još uže područje, Bilićevu autorsku istragu, „Veliki Muntius“ nadovezuje se i na značenjskoj i na izvedbenoj razini na njegovu prošlu izložbu, „Ad Infinitum“ (2019.) Budući da rječnik u prijevodu naziva predlaže i stihove Jonathana Swifta (… Thus every poet, in his kind / Is bit by him that comes behind / And so proceed ad infinitum), izložba se mogla protumačiti kao materijalizacija svakodnevnih ugriza nevidljivih štetočina… ‘Bit by bit slaže ih u oblik čija struktura izgleda prijeteće, kao da će se komad rasprsnuti, možda već i jest, a sada je zamrznut u trenutku eksplozije. Forma nastala slaganjem dijelova u konačnici i izgleda kao dio neke mreže, kao njezin povećani detalj. Sklopljena od šabloniziranih elemenata, ta slagalica uključuje mogućnost nastavka izgradnje po istom načelu, sve dok čitav prostor ne bi bio njome ispunjen. Predstavljena je struktura, izliveni su dijelovi, izgradnju je moguće nastaviti u beskraj. Bilić, međutim, izlaže tek jedan dio, duhovito uvodeći uobičajeni prijevod naslovne izreke: i tako dalje…’ („Osvojena područja – volumen 7“, Petikat, 2019.).
I ovaj se lanac može izgrađivati u beskraj, kao što ne nedostaje svakodnevnih ugriza, tako ne fali ni novih neshvatljivosti. Kao što se ‘razigrani ornament Ad Infinituma, što djelomično podsjeća na kristalizaciju zla u mitološkom žanru, a s druge strane na gusti trnoviti grm nečije psihe, već dobrano razrastao’, tako i interpretacija Muntiusova stajališta prijeti opkoljavanjem čitavog Umjetničkog paviljona, simboličnog dvorca u kojem spava kultura.

Iako napadan sa svih strana, iako mu prijete i iznutra i izvana, Bilić svoje demone skulpturira. Preciznije rečeno, razgrađuje ih na dijelove, oblikuje im kalupe i tako ih multiplicira, što ih dovodi u nepovoljan položaj. ‘Skinuo’ im je načelo, pa ih može po volji i proizvoditi, štoviše izlagati. Pojavnivši ih, zapravo ih je raskrinkao, učinivši ih vidljivim, otupio je oštricu njihove prijetnje, eliminirao glavnu polugu njihova djelovanja, a to je strah od nepoznatog, neshvatljivog.
U skulpturiranju neshvatljivoga Bilić se oslanja na suvremenu ikonografiju, vizualne žanrove koji zlo, elementarno ili ljudsko, uvijek prikazuju u šiljastim oblicima, bilo rogovima Nečastivoga ili raščupanim krilima crne ptičurine, bilo haljom strašnoga Kosca nošenom vjetrom, zlo nikad nije oblo.
Osim na cijevima instalacija, kad se one, primjerice, pojave u kadru SF filma, znamo da će kad-tad eksplodirati. Stoga bi se moglo reći da crne, debele, plastične cijevi u cjelinu spojene futurističkim ‘ventilima’ i obogaćene drevnim bodljama žanrovski spajaju ikonografiju prošlosti i budućnosti. Vječno u tim zatvorenim, tamnim prolazima kola negativna energija i pokušava se probiti van. Veliki zavinuti rogovi ilustriraju njezine izboje.

Muntius je interpretiran i autoreferencijalno, pokušaj shvaćanja neshvatljivoga doveden je u prostor umjetnosti i preveden kao autorski čin u kojem se također pokušava izraziti neiskazivo, približiti se nekom svjetlu koje neprestano izmiče. S druge se strane prostor umjetnosti suočava sa stvarnošću, kao u snu kad se ubere jabuku, ona je u ruci, no kad je se pokuša zagristi, ona se pretvori u zmiju. Treba li odustati od snova u strahu od noćne more ili i dalje gubiti vrijeme u borbi s neshvatljivim?
Bilić zastupa poziciju umjetnika i bira treću varijantu, ne odustaje od snova nego pobjeđuje tako što noćnu moru prebacuje u javu i rabi je kao motiv. Istodobno priznaje kako, portretirajući protivnika, umjetnik/ica ipak gubi vrijeme, ne stoga što protivnik uvijek mijenja lice nego zato što takvu pobjedu sudac ne registrira.
Međutim, bez obzira na ishod, za umjetnika/icu zapravo i nema drugog izlaza, odnosno odgovornijega gubitka vremena od pokušaja shvaćanja neshvatljivoga.

Zagreb, grad umjetnica

CIVICO MUSEO REVOLTELLA
Galleria d’Arte Moderna
Trst, Italija

IZLOŽBA : ZAGREB, GRAD UMJETNICA
1. 10. 2021. – 12. 12. 2021.

Umjetnički paviljon u Zagrebu u suradnji s Civico Museo Revoltella, Galleria d’Arte Moderna po prvi put ostvaruje suradnju predstavljajući u Trstu izložbu Zagreb, grad umjetnica.

Izložba je u Umjetničkom paviljonu održana prošle godine od početka veljače do potresa 22. ožujka. Prvo je ovo veliko, grupno predstavljanje hrvatskih umjetnica u Italiji.

Prezentiranje izložbe u Trstu ostvareno je zahvaljujući suradnji dvaju gradova – Grada Zagreba i Grada Trsta, a uz podršku Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Trstu.

Realizaciju izložbe financijski su omogućili Grad Zagreb, Grad Trst, Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, Generalni konzulat Republike Hrvatske u Trstu, Umjetnički paviljon u Zagrebu, Hrvatska zajednica u Trstu i sponzor izložbe OTP Banka.

Izložba će posjetiteljima biti dostupna od 1. listopada do 12. prosinca. Svečano otvaranje izložbe je 30. 9., no zbog pandemije covid-19 otvaranju će prisustvovati mali broj uzvanika.

O IZLOŽBI

Grad Zagreb oduvijek je bio mjesto ispreplitanja kulture i umjetnosti, no često zaboravljamo brojne umjetnice koje su dale svoj pečat kulturnom i umjetničkom životu koji Zagreb danas živi. Da bismo podsjetili na one hrvatske umjetnice koje su, takoreći, bile pionirke umjetnosti – iako su uvelike ostale samo u faktografskom sjećanju – te ih zajedno okupili sa suvremenim umjetnicama, Umjetnički paviljon u Zagrebu odlučio je posvetiti jednu izložbu isključivo hrvatskim umjetnicama. One, dakako, nisu važne samo za zagrebačku već i za cjelokupnu hrvatsku umjetničku scenu.
Zagreb, grad umjetnica prva je izložba od samostalnosti Republike Hrvatske, koja u velikom vremenskom rasponu – od 1899. do 2019.– obuhvaća radove hrvatskih umjetnica koje su na razne načine povezane sa Zagrebom. Neke od njih s ovim gradom povezuje rođenje, življenje, stvaranje djela i njihovo izlaganje, a nekima su mjesto rođenja drugi gradovi, no došle su živjeti u Zagreb i u njemu raditi svoja djela. Tu su i one koje su u Zagreb došle studirati na Likovnu akademiju pa su potom ovdje ostale i živjeti, raditi i izlagati, no ima i onih koje su u njemu rođene, diplomirale na Likovnoj akademiji, jedno vrijeme stvarale u Zagrebu, ali ih je umjetnički i životni put odveo u druge gradove i druge zemlje. Izložbom je obuhvaćeno 48 umjetnica i njihovi radovi po izboru autorica stručne koncepcije, triju vrsnih povjesničarki umjetnosti – Ljerke Dulibić, Ivane Mance i
Radmile Ive Janković. Osnovna ideja izložbe jest ponuditi povijesni i kritički presjek iz opusa likovnih umjetnica koje su djelovale i ostavile trag u kulturnom životu grada Zagreba u okviru vremenskog razdoblja obuhvaćenog izložbom. Unutar toga relativno širokoga vremenskog raspona generacije umjetnica predstavljene su u trima većim cjelinama:
prva obuhvaća generacije koje su djelovale do Drugoga svjetskog rata; druga – generacije koje su s izložbenom aktivnošću započele nakon Drugoga svjetskog rata te su glavninu svojih opusa ostvarile u idućim desetljećima; i treća – generacije koje su na scenu stupile početkom sedamdesetih godina i kasnije te većinom djeluju i danas.

Izložba uključuje 64 rada iz svih medija umjetničkog izražavanja – od klasičnih slikarstva i kiparstva, do suvremenih načina umjetničkog izražavanja – videoperformansa, zvučnih i videoinstalacija – počevši od Anke Bestall, Slave Raškaj, Line Crnčić Virant, Naste Rojc, Mile Wod, Sonje Kovačić-Tajčević, Anke Krizmanić, Vere Nikolić Podrinske, Zdenke Ostović Pexidr Srića, Nevenke Đorđević, Ivane Tomljenović Meller, Ksenije Kantoci, Marte Ehrlich, Mile Kumbatović, Melite Bošnjak, Mirande Morić, Milene Lah, Vere Josipović, Vesne Sokolić, Borke Avramove, Vere Dajht Kralj, Tonke Petrić, Biserke Baretić, Marije Ujević, Goranke Vrus Murtić, Nives Kavurić Kurtović, Zdenke Pozaić, Marijane Muljević, Sanje Iveković, Jadranke Fatur, Nevenke Arbanas, Vesne Popržan, Brede Beban, Nine Ivančić, Zvjezdane Fio, Dubravke Rakoci, Vlaste Delimar, Vesne Pokas, Kate Mijatović, Amele Frankl, Ksenije Turčić, Mirjane Vodopije, Vlaste Žanić, Kristine Leko, Božene Končić Badurina, Magdalene Pederin, Ane Hušman i Andreje Kulunčić s kolektivom ISTE.

Kažimir Hraste : Dva djela, tri autora

MEDIJSKA OBAVIJEST

NOVA IZLOŽBA IZ CIKLUSA
Umjetnost ispred Umjetničkog paviljona

Kažimir Hraste: Dva djela, tri autora

20. 7. 2021. – 12. 9. 2021.

Nova izložba u ciklusu Umjetnost ispred Umjetničkog paviljona predstavlja rad uglednog hrvatskog kipara Kažimira Hraste.
Hraste je kipar vođen radošću življenja čije djelo odlikuju dijalog tradicije i suvremenosti te arhitektonski pristup građenju skulpture, a obilježeno je i autorovom privrženošću lokalnom kontekstu i tradiciji.
Na stepenicama Umjetničkog paviljona posjetitelje dočekuje Hrastina skulptura 1901. – 1907., iz 2016., poznata i kao Portret Ivana Meštrovića. U skulpturi, napravljenoj od željeza i stakla, svjedočimo spoju niza praznina i prostorne prodornosti – u njoj se isprepliću unutarnji i vanjski prostor. Rad je svojevrsni hommage Ivanu Meštroviću i njegovim formativnim secesijskim godinama provedenima u Beču. Nastao je kao site specific skulptura za izložbu u Galeriji Meštrović u Splitu, a ovom će prilikom prvi puta biti izložen u Zagrebu, u jednom novom kontekstu. Sa stepenica Umjetničkog paviljona, Meštrovićev portret gleda prema samom djelu velikog majstora – spomeniku Andriji Meduliću smještenom ispred Paviljona. Ovom kustoskom odlukom naglašava se čin posvete umjetničkim prethodnicima kao i ključna uloga Umjetničkog paviljona u povezivanju tradicije i vrhunske suvremene umjetničke produkcije.

Kažimir Hraste rođen je 1954. u Supetru na otoku Braču. Kiparstvo je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi profesora Valerija Michielija, a 1984. završio je poslijediplomski studij kiparstva u Ljubljani. Jedan je od osnivača Umjetničke akademije u Splitu na kojoj je zaposlen kao redoviti profesor na Odjelu kiparstva. Priredio je četrdesetak samostalnih izložbi i oko dvjesto skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Autor je većeg broja spomenika u javnim i sakralnim prostorima, a djela mu se nalaze u nacionalnim galerijama i muzejima te privatnim zbirkama. Hraste je dobitnik više nagrada i priznanja i nositelj dva državna odličja: Reda Danice, s likom Marka Marulića te s likom Katarine Zrinske. Član je suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 2012. godine.

Dodatne informacije, kao i fotografije rada, mogu se zatražiti putem info@umjetnicki-paviljon.hr

Odnosi s javnošću Umjetničkog paviljona u Zagrebu
Umjetnički paviljon u Zagrebu
Trg kralja Tomislava 22, Zagreb
info@umjetnicki-paviljon.hr
+38514841070

Slavomir Drinković – Sjećanje….

Zagreb, 07. 05. 2021.

– MEDIJSKA OBAVIJEST  –

Izložba

SLAVOMIR DRINKOVIĆ

Sjećanje…

Ciklus: Umjetnost ispred Umjetničkog paviljona

11. 05. 2021. – 11. 07. 2021.

ORGANIZATOR: Umjetnički paviljon u Zagrebu

 

Poštovane kolegice i kolege novinari,

zadovoljstvo nam je obavijestiti Vas da se od sljedećeg tjedna ispred Umjetničkog paviljona može razgledati rad Trupci Slavomira Drinkovića. To je druga izložba iz ciklusa  Umjetnost ispred Umjetničkog paviljona,  jer kao što znate zbog velikih oštećenja nastalih u potresu, u ožujku 2020., naš je izložbeni prostor zatvoren za posjetitelje.

Izložbu ćemo struci i javnosti predstaviti u utorak, 11.05.2021. u 12 sati ispred glavnog ulaza u Umjetnički paviljon gdje je skulptura i postavljena.

Na predstavljanju će sudjelovati:

  • autorica Ciklusa – Jasminka Poklečki Stošić, ravnateljica Umjetničkog paviljona
  • autor teksta u katalogu – Branko Franceschi, povjesničar umjetnosti
  • obitelj umjetnika

Instalaciju će biti  moguće pogledati do 11.07.2021. godine.

Molimo da pri dolasku poštujete epidemiološke mjere i  preporuke Stožera.

 

Odnosi s javnošću Umjetničkog paviljona u Zagrebu

 

Ciklus Umjetnost ispred Umjetničkog paviljona

 Slavomir Drinković: 2016. – 2021. / Sjećanje…

11. 5. 2021. – 11. 7. 2021.

 

Sljedeća izložba u ciklusu Umjetnost ispred Umjetničkog paviljona posvećena je prisjećanju na renomiranog hrvatskog kipara Slavomira Drinkovića. Stoga u nastavku umjetničkog programa u vanjskom prostoru, osmišljenog s ciljem nastavljanja održavanja izlagačke tradicije Paviljona unatoč oštećenju izložbenog prostora, donosimo izložbu SLAVOMIR DRINKOVIĆ: 2016. – 2021. / Sjećanje…u povodu petogodišnjice kipareve smrti.

Krajem 2013. godine ravnateljica Umjetničkog paviljona, Jasminka Poklečki Stošić, pozvala je Slavomira Drinkovića da u nadolazećim godinama održi samostalnu izložbu u Paviljonu. Drinković je isprva prihvatio prijedlog i u koncept izložbe uvrstio i rad Trupci. Trebalo je to biti prvo, premijerno, predstavljanje ovog kiparevog seminalnog rada čija je inačica 2016. godine trajno postavljena na njegovom imanju u Jelsi na otoku Hvaru.

Nažalost, zbog bolesti autora izložba u Umjetničkom paviljonu nije realizirana, a Slavomir Drinković napustio nas je 2016. godine.

Sada upravo ciklusu Umjetnost ispred Umjetničkog paviljona možemo zahvaliti što ćemo u Zagrebu po prvi put imati priliku vidjeti ovaj Drinkovićev monumentalni rad.

Povjesničar umjetnosti Branko Franceschi u katalogu izložbe između ostaloga je napisao: „U nastojanju da nastavi s izložbenim programom, vodstvo Paviljona (koji iako oštećen recentnim potresima, izgledom ipak održava iluziju kompaktnog zdanja) nije moglo izabrati boljeg umjetnika. Drinković je poznat kao majstor u prikazu  djelovanja tektonskih poremećaja koji napinju, razbijaju ili probijaju napetu površinu ili čvrstu puninu oblika. Ova usporedba s nedavnim potresima – koji su poremetili strukturu Paviljona i učinili ga nepodesnim za izložbe, ali i potaknuli ciklus izložbi monumentalne skulpture na njegovom prilazu – referira se na nepredvidive prirodne sile koje pokreću iste univerzalne zakonitosti kakve su studiozno promišljene i realizirane u

Drinkovićevim skulpturama”.

Trupci su u suštini kocka prostora koju artikulira devet hrastovih trupaca postavljenih u guste trorede po tri trupca svaki. Riječ je o formaciji kakvu je po jednoobraznom intenzitetu unutrašnjih međuprostora mogao postaviti jedino umjetnik, nikako priroda.

 Začudni učinak proizlazi upravo iz napetosti između organske prirode debala i strogo artificijelnog načina njihova tretiranja i organizacije.

Prva inačica ovog rada bila je postavljena u njemačkom gradu Drezdenu, 2013. godine, na izložbi Ostrale; potom u Jelsi 2016. godine u okviru izložbe Ješonska – izbor radova 1974. – 2016. i sada u Zagrebu kada se njime prisjećamo sjajnog kipara koji nas je prerano napustio. Riječ je o višeslojnom radu koji se može čitati i s aspekta umiranja, odlaska, propadanja, nestanka…stoga je ovaj rad danas, u vremenu pandemije, možda aktualniji nego ikada prije.

 

Slavomir Drinković, rođen 1951. u Jelsi na Hvaru, jedan je od najcjenjenijih hrvatskih kipara. Uz kiparstvo profesionalno se bavio i dizajnom interijera i namještaja te kazališnom scenografijom. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1977. u klasi Valerija Michielija nakon čega se specijalizirao za monumentalnu plastiku u Majstorskoj radionici Antuna Augustinčića i kasnije kod Ivana Sabolića. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu predavao je od 1995. do smrti 2016. i svojim pedagoškim radom formirao generacije budućih umjetnika. Održao je velik broj samostalnih izložbi te sudjelovao na brojnim grupnim. Mnoga njegova djela oplemenila su javni prostor u Hrvatskoj i inozemstvu. Preminuo je u Zagrebu 2016. godine.

 

Drinkovićevo stvaralaštvo u najvećoj je mjeri odredio kamen. Autorove forme odlikuje jednostavnost i univerzalna čitljivost, no one su istovremeno i izrazi njegove duboke posvećenosti regionalnom kontekstu. Kada se govori o Drinkovićevoj skulpturi često se ističe trenutak sraza odnosno artikuliranje djelovanja sila te pokretanje monumentalnog i inertnog kamenog volumena. No umjetnik se jednako vješto i s jednakom pažnjom posvećivao i drugim prirodnim materijalima kao što su drvo i zemlja.

Rad Slavomira Drinkovića – snažne tektoničnosti i nježne taktilnosti, istančane teksture i odmjerene strukture – kako ga je u katalogu izložbe iz Jelse opisao  akademik Tonko Maroević, posjetitelji će moći pogledati ispred Umjetničkog paviljona do 11. srpnja 2021.