Neven Bilić: Veliki Muntius – medijska obavijest

Zagreb, 5.10.2021.

MEDIJSKA OBAVIJEST

NOVA IZLOŽBA IZ CIKLUSA
Umjetnost ispred Umjetničkog paviljona

NEVEN BILIĆ: VELIKI MUNTIUS

Poštovane kolegice i kolege novinari,

Zadovoljstvo nam je obavijestiti Vas da je ispred Umjetničkog paviljona postavljen rad Veliki Muntius Nevena Bilića.
Riječ je o četvrtoj, ujedno i zadnjoj ovogodišnjoj izložbi iz ciklusa Umjetnost ispred Umjetničkog paviljona.
Ova impozantna, monumentalna instalacija ostaje ispred Umjetničkog paviljona do 29.11.2021. godine i već sada pobuđuje veliki interes javnosti! Nadamo se da će jednako tako zainteresirati i vas te da ćete u vašim cijenjenim medijima donijeti objave o ovome izvanrednom radu.

Dodatne informacije, kao i fotografije rada, mogu se zatražiti putem info@umjetnicki-paviljon.hr.

Odnosi s javnošću Umjetničkog paviljona u Zagrebu
www.umjetnicki-paviljon.hr
info@umjetnicki-paviljon.hr

 

UKRATKO O IZLOŽBI:

Nova izložba u ciklusu Umjetnost ispred Umjetničkog paviljona predstavlja rad uglednog hrvatskog kipara Nevena Bilića.

Na stepenicama Umjetničkog paviljona posjetitelje će dočekivati ambijentalna instalacija Veliki Muntius, nazvana je prema profesoru Muntiusu, sporednom liku znanstvenofantastičnog romana Solaris Stanislava Lema. Riječ je o predimenzioniranom modularnom radu, sastavljenom od segmenata polimera spojenih ventilima i bodljama koji teže beskonačnoj monokromnoj strukturi. Instalacija podsjeća na lanac koji predstavlja prema riječima Borisa Greinera, autora teksta u katalogu izložbe „nepoznatu crnu silu prijetećeg izgleda koja je zapriječila ulaz u Umjetnički paviljon u Zagrebu”, a kojeg Greiner simbolično naziva „dvorcem u kojem spava kultura”.
Zahvaljujući ciklusu Umjetnost ispred Umjetničkog paviljona posjetitelji imaju jedinstvenu priliku po prvi puta razgledati ovaj Bilićev monumentalni rad.

Nakon završene Škole za primijenjenu umjetnost i dizajn, Neven Bilić (1972.) je 1995. godine diplomirao kiparstvo u klasi profesora Stanka Jančića na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je danas zaposlen kao izvanredni profesor na Kiparskom odsjeku. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu, a za svoj rad je višestruko nagrađivan.

TEKST U KATALOGU IZLOŽBE
povjesničar umjetnosti Boris Greiner

Ako „Velikog Muntiusa“ kategoriziramo kao ambijentalnu instalaciju, prizor bi nas mogao podsjetiti na bajku o Trnoružici, na zid od trnja koji sprečava ulaz u dvorac, odnosno Umjetnički paviljon. U kojem leži uspavana princeza, odnosno umjetnost. Zid od trnja, međutim, nije organski nego generički, nije izrastao nego je sastavljen od jednakih komada. Ažurirano nas trnje upućuje na ažurirano tumačenje prizora, to bi mogla biti bodljikava žica, a dvorac veleposlanstvo neke zapadne zemlje u Kabulu.
Znajući kako je Bilić sklon povećavanju, primjerice, kad izlaže monstrancu, naziva je „Velika monstranca“, posumnjat ćemo da je instalacija također povećani prikaz nečega. Izdvojeni dio nekog niza, a budući da je njezina bitna dimenzija spojenost elemenata, to je očito lanac, magnificiran je njegov uzorak. Pa ako bismo i asocirali lanac DNK-a, tada vidimo da struktura „Velikog Muntiusa“ nije ljudska nego neke nepoznate vrste. Primjerice, usporedimo li izgled Aliena Ridleyja Scotta s izgledom čovjeka, onda bi ovo, sudeći po bodljama, logično bio Alienov DNK. Drugim riječima, strano je tijelo zaposjelo Umjetnički paviljon, nepoznata je sila zapriječila ulaz.
Tome treba pridodati informaciju da je profesor Muntius sporedan lik znanstvenofantastičnog romana Solaris Stanislava Lema. Pa čak ne ni sporedan, tek se na jednome mjestu tumači njegova heretika planetologije, tzv. ‘solaristika’ – zamjena za religiju svemirskog doba. Pojednostavljeno, radi se o tome kako ljudi ne bi trebali pokušavati shvatiti neshvatljivo jer je to gubitak vremena. Što se u romanu odnosi na planet Solaris, odnosno na to da on ima svijest kojom telepatski djeluje na svijest ljudi.
Pa kao što se likovi u romanu nisu uspijevali obraniti od mentalnog virusa što im ga je Solaris telepatski ubacio, tako se i mi u stvarnosti sve slabije uspijevamo obraniti od posljedica onoga što ubacujemo u naš planet. Ne uspijevamo naći rješenje i ne moramo biti ogorčeni pesimisti da se složimo s Muntiusom u tome kako gubimo vrijeme pokušavajući. No za razliku od likova na Solarisu koji mogu pobjeći natrag na Zemlju, nama kao jedina mogućnost ostaje nada u to da će se na Zemlji napokon pojaviti taj princ, poljupcem nas probuditi, pa će nestati trnja.

Bilić materijalizira taj pesimizam, gradi ga od debelih, crnih, neprijateljskih komada plastike, pa osim što izgleda prijeteće i što je čovjek pred njim bespomoćan, taj je artefakt i ustanovljen nalik dotičnom doživljaju svijeta oko sebe. Naime, u isprepletenosti stvarnosti i njezine subjektivne interpretacije, ponekad se i ukaže tračak svjetlosti, pukotina u shvaćanju kako je ovaj svijet i sve u njemu najgore što može biti, pa kad mu se nekim slučajem odreže poneka bodlja, ona smjesta može biti zamijenjena novom; definiran generičkom strukturom, svaki je njegov element nadomjestiv.
Kao što je Solaris mentalnim emisijama u svijesti astronauta proizvodio slike od kojih su ovi poludjeli, tako i Zemlja neprestano projicira slike od kojih normalan čovjek poludi. U tom bi se smislu Muntiusova preporuka mogla shvatiti kao rezignacija, pristanak na sve izvjesniji kraj. Za razliku od Camusova Sizifa koji slobodu pronalazi dok se spušta po novi kamen, Muntius je pronalazi u ovom razdoblju prije konačnog završetka.

Skinuta s globalnog terena i prebačena u umjetničko dvorište, materijalizacija Muntiusove teze poručuje kako je gubitak vremena shvatiti umjetnost, odgovoriti na pitanje što je to ona točno. Međutim, oblikovanje elemenata i strukturiranje cjeline upućuje na precizno razrađen autorski jezik, a proporcije instalacije na velik angažman, što svjedoči tome da Bilić nije žalio umjetničkog truda ilustrirati besmislicu pokušaja njezina shvaćanja. (Ne treba biti okorjeli pesimist pa da se u tu besmislicu uključi i vjerojatna budućnost skulpture.) Pa čak na gotovo i doslovnoj razini, u pokušaju shvaćanja neshvatljivog, naime, u jednom trenutku dolazimo do zida, ne možemo dalje, a znamo da postoji to dalje. Bilićev je zid dodatno opremljen i bodljama na karikama lanca, nemogućnost shvaćanja jest trn u našoj svijesti. Tumačeći još doslovnije, proizlazi da zapravo umjetnost nije skulptura nego se umjetnost nalazi unutra, nedostupna u tim prostorima unutar njezine trnovitosti.

Prelazeći na još uže područje, Bilićevu autorsku istragu, „Veliki Muntius“ nadovezuje se i na značenjskoj i na izvedbenoj razini na njegovu prošlu izložbu, „Ad Infinitum“ (2019.) Budući da rječnik u prijevodu naziva predlaže i stihove Jonathana Swifta (… Thus every poet, in his kind / Is bit by him that comes behind / And so proceed ad infinitum), izložba se mogla protumačiti kao materijalizacija svakodnevnih ugriza nevidljivih štetočina… ‘Bit by bit slaže ih u oblik čija struktura izgleda prijeteće, kao da će se komad rasprsnuti, možda već i jest, a sada je zamrznut u trenutku eksplozije. Forma nastala slaganjem dijelova u konačnici i izgleda kao dio neke mreže, kao njezin povećani detalj. Sklopljena od šabloniziranih elemenata, ta slagalica uključuje mogućnost nastavka izgradnje po istom načelu, sve dok čitav prostor ne bi bio njome ispunjen. Predstavljena je struktura, izliveni su dijelovi, izgradnju je moguće nastaviti u beskraj. Bilić, međutim, izlaže tek jedan dio, duhovito uvodeći uobičajeni prijevod naslovne izreke: i tako dalje…’ („Osvojena područja – volumen 7“, Petikat, 2019.).
I ovaj se lanac može izgrađivati u beskraj, kao što ne nedostaje svakodnevnih ugriza, tako ne fali ni novih neshvatljivosti. Kao što se ‘razigrani ornament Ad Infinituma, što djelomično podsjeća na kristalizaciju zla u mitološkom žanru, a s druge strane na gusti trnoviti grm nečije psihe, već dobrano razrastao’, tako i interpretacija Muntiusova stajališta prijeti opkoljavanjem čitavog Umjetničkog paviljona, simboličnog dvorca u kojem spava kultura.

Iako napadan sa svih strana, iako mu prijete i iznutra i izvana, Bilić svoje demone skulpturira. Preciznije rečeno, razgrađuje ih na dijelove, oblikuje im kalupe i tako ih multiplicira, što ih dovodi u nepovoljan položaj. ‘Skinuo’ im je načelo, pa ih može po volji i proizvoditi, štoviše izlagati. Pojavnivši ih, zapravo ih je raskrinkao, učinivši ih vidljivim, otupio je oštricu njihove prijetnje, eliminirao glavnu polugu njihova djelovanja, a to je strah od nepoznatog, neshvatljivog.
U skulpturiranju neshvatljivoga Bilić se oslanja na suvremenu ikonografiju, vizualne žanrove koji zlo, elementarno ili ljudsko, uvijek prikazuju u šiljastim oblicima, bilo rogovima Nečastivoga ili raščupanim krilima crne ptičurine, bilo haljom strašnoga Kosca nošenom vjetrom, zlo nikad nije oblo.
Osim na cijevima instalacija, kad se one, primjerice, pojave u kadru SF filma, znamo da će kad-tad eksplodirati. Stoga bi se moglo reći da crne, debele, plastične cijevi u cjelinu spojene futurističkim ‘ventilima’ i obogaćene drevnim bodljama žanrovski spajaju ikonografiju prošlosti i budućnosti. Vječno u tim zatvorenim, tamnim prolazima kola negativna energija i pokušava se probiti van. Veliki zavinuti rogovi ilustriraju njezine izboje.

Muntius je interpretiran i autoreferencijalno, pokušaj shvaćanja neshvatljivoga doveden je u prostor umjetnosti i preveden kao autorski čin u kojem se također pokušava izraziti neiskazivo, približiti se nekom svjetlu koje neprestano izmiče. S druge se strane prostor umjetnosti suočava sa stvarnošću, kao u snu kad se ubere jabuku, ona je u ruci, no kad je se pokuša zagristi, ona se pretvori u zmiju. Treba li odustati od snova u strahu od noćne more ili i dalje gubiti vrijeme u borbi s neshvatljivim?
Bilić zastupa poziciju umjetnika i bira treću varijantu, ne odustaje od snova nego pobjeđuje tako što noćnu moru prebacuje u javu i rabi je kao motiv. Istodobno priznaje kako, portretirajući protivnika, umjetnik/ica ipak gubi vrijeme, ne stoga što protivnik uvijek mijenja lice nego zato što takvu pobjedu sudac ne registrira.
Međutim, bez obzira na ishod, za umjetnika/icu zapravo i nema drugog izlaza, odnosno odgovornijega gubitka vremena od pokušaja shvaćanja neshvatljivoga.

Zagreb, grad umjetnica

CIVICO MUSEO REVOLTELLA
Galleria d’Arte Moderna
Trst, Italija

IZLOŽBA : ZAGREB, GRAD UMJETNICA
1. 10. 2021. – 12. 12. 2021.

Umjetnički paviljon u Zagrebu u suradnji s Civico Museo Revoltella, Galleria d’Arte Moderna po prvi put ostvaruje suradnju predstavljajući u Trstu izložbu Zagreb, grad umjetnica.

Izložba je u Umjetničkom paviljonu održana prošle godine od početka veljače do potresa 22. ožujka. Prvo je ovo veliko, grupno predstavljanje hrvatskih umjetnica u Italiji.

Prezentiranje izložbe u Trstu ostvareno je zahvaljujući suradnji dvaju gradova – Grada Zagreba i Grada Trsta, a uz podršku Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Trstu.

Realizaciju izložbe financijski su omogućili Grad Zagreb, Grad Trst, Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, Generalni konzulat Republike Hrvatske u Trstu, Umjetnički paviljon u Zagrebu, Hrvatska zajednica u Trstu i sponzor izložbe OTP Banka.

Izložba će posjetiteljima biti dostupna od 1. listopada do 12. prosinca. Svečano otvaranje izložbe je 30. 9., no zbog pandemije covid-19 otvaranju će prisustvovati mali broj uzvanika.

O IZLOŽBI

Grad Zagreb oduvijek je bio mjesto ispreplitanja kulture i umjetnosti, no često zaboravljamo brojne umjetnice koje su dale svoj pečat kulturnom i umjetničkom životu koji Zagreb danas živi. Da bismo podsjetili na one hrvatske umjetnice koje su, takoreći, bile pionirke umjetnosti – iako su uvelike ostale samo u faktografskom sjećanju – te ih zajedno okupili sa suvremenim umjetnicama, Umjetnički paviljon u Zagrebu odlučio je posvetiti jednu izložbu isključivo hrvatskim umjetnicama. One, dakako, nisu važne samo za zagrebačku već i za cjelokupnu hrvatsku umjetničku scenu.
Zagreb, grad umjetnica prva je izložba od samostalnosti Republike Hrvatske, koja u velikom vremenskom rasponu – od 1899. do 2019.– obuhvaća radove hrvatskih umjetnica koje su na razne načine povezane sa Zagrebom. Neke od njih s ovim gradom povezuje rođenje, življenje, stvaranje djela i njihovo izlaganje, a nekima su mjesto rođenja drugi gradovi, no došle su živjeti u Zagreb i u njemu raditi svoja djela. Tu su i one koje su u Zagreb došle studirati na Likovnu akademiju pa su potom ovdje ostale i živjeti, raditi i izlagati, no ima i onih koje su u njemu rođene, diplomirale na Likovnoj akademiji, jedno vrijeme stvarale u Zagrebu, ali ih je umjetnički i životni put odveo u druge gradove i druge zemlje. Izložbom je obuhvaćeno 48 umjetnica i njihovi radovi po izboru autorica stručne koncepcije, triju vrsnih povjesničarki umjetnosti – Ljerke Dulibić, Ivane Mance i
Radmile Ive Janković. Osnovna ideja izložbe jest ponuditi povijesni i kritički presjek iz opusa likovnih umjetnica koje su djelovale i ostavile trag u kulturnom životu grada Zagreba u okviru vremenskog razdoblja obuhvaćenog izložbom. Unutar toga relativno širokoga vremenskog raspona generacije umjetnica predstavljene su u trima većim cjelinama:
prva obuhvaća generacije koje su djelovale do Drugoga svjetskog rata; druga – generacije koje su s izložbenom aktivnošću započele nakon Drugoga svjetskog rata te su glavninu svojih opusa ostvarile u idućim desetljećima; i treća – generacije koje su na scenu stupile početkom sedamdesetih godina i kasnije te većinom djeluju i danas.

Izložba uključuje 64 rada iz svih medija umjetničkog izražavanja – od klasičnih slikarstva i kiparstva, do suvremenih načina umjetničkog izražavanja – videoperformansa, zvučnih i videoinstalacija – počevši od Anke Bestall, Slave Raškaj, Line Crnčić Virant, Naste Rojc, Mile Wod, Sonje Kovačić-Tajčević, Anke Krizmanić, Vere Nikolić Podrinske, Zdenke Ostović Pexidr Srića, Nevenke Đorđević, Ivane Tomljenović Meller, Ksenije Kantoci, Marte Ehrlich, Mile Kumbatović, Melite Bošnjak, Mirande Morić, Milene Lah, Vere Josipović, Vesne Sokolić, Borke Avramove, Vere Dajht Kralj, Tonke Petrić, Biserke Baretić, Marije Ujević, Goranke Vrus Murtić, Nives Kavurić Kurtović, Zdenke Pozaić, Marijane Muljević, Sanje Iveković, Jadranke Fatur, Nevenke Arbanas, Vesne Popržan, Brede Beban, Nine Ivančić, Zvjezdane Fio, Dubravke Rakoci, Vlaste Delimar, Vesne Pokas, Kate Mijatović, Amele Frankl, Ksenije Turčić, Mirjane Vodopije, Vlaste Žanić, Kristine Leko, Božene Končić Badurina, Magdalene Pederin, Ane Hušman i Andreje Kulunčić s kolektivom ISTE.

Kažimir Hraste : Dva djela, tri autora

MEDIJSKA OBAVIJEST

NOVA IZLOŽBA IZ CIKLUSA
Umjetnost ispred Umjetničkog paviljona

Kažimir Hraste: Dva djela, tri autora

20. 7. 2021. – 12. 9. 2021.

Nova izložba u ciklusu Umjetnost ispred Umjetničkog paviljona predstavlja rad uglednog hrvatskog kipara Kažimira Hraste.
Hraste je kipar vođen radošću življenja čije djelo odlikuju dijalog tradicije i suvremenosti te arhitektonski pristup građenju skulpture, a obilježeno je i autorovom privrženošću lokalnom kontekstu i tradiciji.
Na stepenicama Umjetničkog paviljona posjetitelje dočekuje Hrastina skulptura 1901. – 1907., iz 2016., poznata i kao Portret Ivana Meštrovića. U skulpturi, napravljenoj od željeza i stakla, svjedočimo spoju niza praznina i prostorne prodornosti – u njoj se isprepliću unutarnji i vanjski prostor. Rad je svojevrsni hommage Ivanu Meštroviću i njegovim formativnim secesijskim godinama provedenima u Beču. Nastao je kao site specific skulptura za izložbu u Galeriji Meštrović u Splitu, a ovom će prilikom prvi puta biti izložen u Zagrebu, u jednom novom kontekstu. Sa stepenica Umjetničkog paviljona, Meštrovićev portret gleda prema samom djelu velikog majstora – spomeniku Andriji Meduliću smještenom ispred Paviljona. Ovom kustoskom odlukom naglašava se čin posvete umjetničkim prethodnicima kao i ključna uloga Umjetničkog paviljona u povezivanju tradicije i vrhunske suvremene umjetničke produkcije.

Kažimir Hraste rođen je 1954. u Supetru na otoku Braču. Kiparstvo je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi profesora Valerija Michielija, a 1984. završio je poslijediplomski studij kiparstva u Ljubljani. Jedan je od osnivača Umjetničke akademije u Splitu na kojoj je zaposlen kao redoviti profesor na Odjelu kiparstva. Priredio je četrdesetak samostalnih izložbi i oko dvjesto skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Autor je većeg broja spomenika u javnim i sakralnim prostorima, a djela mu se nalaze u nacionalnim galerijama i muzejima te privatnim zbirkama. Hraste je dobitnik više nagrada i priznanja i nositelj dva državna odličja: Reda Danice, s likom Marka Marulića te s likom Katarine Zrinske. Član je suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 2012. godine.

Dodatne informacije, kao i fotografije rada, mogu se zatražiti putem info@umjetnicki-paviljon.hr

Odnosi s javnošću Umjetničkog paviljona u Zagrebu
Umjetnički paviljon u Zagrebu
Trg kralja Tomislava 22, Zagreb
info@umjetnicki-paviljon.hr
+38514841070

Slavomir Drinković – Sjećanje….

Zagreb, 07. 05. 2021.

– MEDIJSKA OBAVIJEST  –

Izložba

SLAVOMIR DRINKOVIĆ

Sjećanje…

Ciklus: Umjetnost ispred Umjetničkog paviljona

11. 05. 2021. – 11. 07. 2021.

ORGANIZATOR: Umjetnički paviljon u Zagrebu

 

Poštovane kolegice i kolege novinari,

zadovoljstvo nam je obavijestiti Vas da se od sljedećeg tjedna ispred Umjetničkog paviljona može razgledati rad Trupci Slavomira Drinkovića. To je druga izložba iz ciklusa  Umjetnost ispred Umjetničkog paviljona,  jer kao što znate zbog velikih oštećenja nastalih u potresu, u ožujku 2020., naš je izložbeni prostor zatvoren za posjetitelje.

Izložbu ćemo struci i javnosti predstaviti u utorak, 11.05.2021. u 12 sati ispred glavnog ulaza u Umjetnički paviljon gdje je skulptura i postavljena.

Na predstavljanju će sudjelovati:

  • autorica Ciklusa – Jasminka Poklečki Stošić, ravnateljica Umjetničkog paviljona
  • autor teksta u katalogu – Branko Franceschi, povjesničar umjetnosti
  • obitelj umjetnika

Instalaciju će biti  moguće pogledati do 11.07.2021. godine.

Molimo da pri dolasku poštujete epidemiološke mjere i  preporuke Stožera.

 

Odnosi s javnošću Umjetničkog paviljona u Zagrebu

 

Ciklus Umjetnost ispred Umjetničkog paviljona

 Slavomir Drinković: 2016. – 2021. / Sjećanje…

11. 5. 2021. – 11. 7. 2021.

 

Sljedeća izložba u ciklusu Umjetnost ispred Umjetničkog paviljona posvećena je prisjećanju na renomiranog hrvatskog kipara Slavomira Drinkovića. Stoga u nastavku umjetničkog programa u vanjskom prostoru, osmišljenog s ciljem nastavljanja održavanja izlagačke tradicije Paviljona unatoč oštećenju izložbenog prostora, donosimo izložbu SLAVOMIR DRINKOVIĆ: 2016. – 2021. / Sjećanje…u povodu petogodišnjice kipareve smrti.

Krajem 2013. godine ravnateljica Umjetničkog paviljona, Jasminka Poklečki Stošić, pozvala je Slavomira Drinkovića da u nadolazećim godinama održi samostalnu izložbu u Paviljonu. Drinković je isprva prihvatio prijedlog i u koncept izložbe uvrstio i rad Trupci. Trebalo je to biti prvo, premijerno, predstavljanje ovog kiparevog seminalnog rada čija je inačica 2016. godine trajno postavljena na njegovom imanju u Jelsi na otoku Hvaru.

Nažalost, zbog bolesti autora izložba u Umjetničkom paviljonu nije realizirana, a Slavomir Drinković napustio nas je 2016. godine.

Sada upravo ciklusu Umjetnost ispred Umjetničkog paviljona možemo zahvaliti što ćemo u Zagrebu po prvi put imati priliku vidjeti ovaj Drinkovićev monumentalni rad.

Povjesničar umjetnosti Branko Franceschi u katalogu izložbe između ostaloga je napisao: „U nastojanju da nastavi s izložbenim programom, vodstvo Paviljona (koji iako oštećen recentnim potresima, izgledom ipak održava iluziju kompaktnog zdanja) nije moglo izabrati boljeg umjetnika. Drinković je poznat kao majstor u prikazu  djelovanja tektonskih poremećaja koji napinju, razbijaju ili probijaju napetu površinu ili čvrstu puninu oblika. Ova usporedba s nedavnim potresima – koji su poremetili strukturu Paviljona i učinili ga nepodesnim za izložbe, ali i potaknuli ciklus izložbi monumentalne skulpture na njegovom prilazu – referira se na nepredvidive prirodne sile koje pokreću iste univerzalne zakonitosti kakve su studiozno promišljene i realizirane u

Drinkovićevim skulpturama”.

Trupci su u suštini kocka prostora koju artikulira devet hrastovih trupaca postavljenih u guste trorede po tri trupca svaki. Riječ je o formaciji kakvu je po jednoobraznom intenzitetu unutrašnjih međuprostora mogao postaviti jedino umjetnik, nikako priroda.

 Začudni učinak proizlazi upravo iz napetosti između organske prirode debala i strogo artificijelnog načina njihova tretiranja i organizacije.

Prva inačica ovog rada bila je postavljena u njemačkom gradu Drezdenu, 2013. godine, na izložbi Ostrale; potom u Jelsi 2016. godine u okviru izložbe Ješonska – izbor radova 1974. – 2016. i sada u Zagrebu kada se njime prisjećamo sjajnog kipara koji nas je prerano napustio. Riječ je o višeslojnom radu koji se može čitati i s aspekta umiranja, odlaska, propadanja, nestanka…stoga je ovaj rad danas, u vremenu pandemije, možda aktualniji nego ikada prije.

 

Slavomir Drinković, rođen 1951. u Jelsi na Hvaru, jedan je od najcjenjenijih hrvatskih kipara. Uz kiparstvo profesionalno se bavio i dizajnom interijera i namještaja te kazališnom scenografijom. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1977. u klasi Valerija Michielija nakon čega se specijalizirao za monumentalnu plastiku u Majstorskoj radionici Antuna Augustinčića i kasnije kod Ivana Sabolića. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu predavao je od 1995. do smrti 2016. i svojim pedagoškim radom formirao generacije budućih umjetnika. Održao je velik broj samostalnih izložbi te sudjelovao na brojnim grupnim. Mnoga njegova djela oplemenila su javni prostor u Hrvatskoj i inozemstvu. Preminuo je u Zagrebu 2016. godine.

 

Drinkovićevo stvaralaštvo u najvećoj je mjeri odredio kamen. Autorove forme odlikuje jednostavnost i univerzalna čitljivost, no one su istovremeno i izrazi njegove duboke posvećenosti regionalnom kontekstu. Kada se govori o Drinkovićevoj skulpturi često se ističe trenutak sraza odnosno artikuliranje djelovanja sila te pokretanje monumentalnog i inertnog kamenog volumena. No umjetnik se jednako vješto i s jednakom pažnjom posvećivao i drugim prirodnim materijalima kao što su drvo i zemlja.

Rad Slavomira Drinkovića – snažne tektoničnosti i nježne taktilnosti, istančane teksture i odmjerene strukture – kako ga je u katalogu izložbe iz Jelse opisao  akademik Tonko Maroević, posjetitelji će moći pogledati ispred Umjetničkog paviljona do 11. srpnja 2021.

Izložba – Oleg Šuran: Ali ta priča bijaše proturječna i puna praznina jer je

VIRTUALNA GALERIJA

ciklus Druga perspektiva

Izložba – Oleg Šuran: Ali ta priča bijaše proturječna i puna praznina jer je

Idejna autorica Virtualne galerije Jasminka Poklečki Stošić

Izbornica i autorica tekstova dr. sc. Ivana Mance

 

Poštovane kolegice i kolege novinari,

zadovoljstvo nam je najaviti sljedeću izložbu u ciklusu Druga perspektiva u sklopu Virtualne galerije, projekta kojim se potiče promocija domaćih umjetnika mlađe generacije.

   U petak, 7. svibnja 2021., u podne, predstavljamo rad pulskog dizajnera i umjetnika Olega Šurana, jednog od mladih autora koje je odabrala izbornica ciklusa, povjesničarka umjetnosti dr. sc. Ivana Mance.

   U svom projektu Oleg Šuran predstavlja izložbu koja čeka vlastitu realizaciju. Na snimkama nadzornih kamera posjetitelji će vidjeti sanduke u kojima se obično transportiraju i čuvaju izlošci prije postavljanja u izložbeni prostor. Istovremeno, na platformi Virtualne galerije publika će moći pogledati dokumentaciju radova koji se „nalaze zapakirani” u prostoru Umjetničkog paviljona. Serija crteža prikazuje neobična hibridna stvorenja fantastičnih obilježja. Niz fotografija manjih zamotanih i zagonetnih predmeta pridružen je crtežima i lirskim tekstovima u virtualnom prostoru.

Izložbu Olega Šurana naziva Ali ta priča bijaše proturječna i puna praznina jer je moći će se pogledati do kraja lipnja na stranicama Virtualne galerije Umjetničkog paviljona u Zagrebu.

https://umjetnicki-paviljon.hr/virtualna-galerija-umjetnickog-paviljona/

   Oleg Šuran samostalni je dizajner i umjetnik koji radi i kao asistent na odsjeku za Dizajn vizualnih komunikacija Umjetničke akademije u Splitu. S Olegom Morovićem i Andijem Pekicom vodi umjetničku organizaciju Fazan i web portal za dizajn, interakcije i umjetnost nakonjusmo.net, te časopis za poeziju Polet. Jedan je od predvodnika istraživačkih i kritičkih praksi u hrvatskom dizajnu, s posebnim fokusom na spekulativnu dizajnersku praksu.

Odnosi s javnošću Umjetničkog paviljona u Zagrebu

info@umjetnicki-paviljon.hr

www.umjetnicki-paviljon.hr

Virtualna galerija Umjetničkog paviljona u Zagrebu

 

Zagreb, 18. 03. 2021.

– MEDIJSKA OBAVIJEST  –

VIRTUALNA GALERIJA

ciklus Druga perspektiva

 Izložba Mihael Giba, Prisutnost

Idejna autorica Virtualne galerije Jasminka Poklečki Stošić
Izbornica i autorica tekstova dr. sc. Ivana Mance

Poštovane kolegice i kolege novinari,

zadovoljstvo nam je obavijestiti Vas da Umjetnički paviljon započinje svoju online izložbenu aktivnost u kojoj ćemo nastavno svake godine predstaviti nekoliko  perspektivnih umjetnika mlađe generacije, a prema izboru selektora. Za ovu godinu selektorica i autorica tekstova je povjesničarka umjetnosti dr. sc. Ivana Mance, koja je izabrala petoro umjetnika:

 Mihaela Gibu, Tina Dožića, Klasju Habjan, Olega Šurana i Ivanu Tkalčić.

Ideja je nastala još 2017. godine, kada je njena idejna autorica Jasminka Poklečki Stošić željela potaknuti promociju umjetnika mlađe generacije kroz izuzetno dobru posjećenost web stranice Umjetničkog paviljona  naročito za vrijeme naših međunarodnih izložbi, kada smo bilježili veliki broj pregleda stranice iz zemlje, ali i iz inozemstva.

Uslijed svih nastalih okolnosti, vezanih ponajprije uz potres, a onda i uz pandemiju covid19, ova se ideja intenzivirala tijekom 2020. godine, a svoju realizaciju dočekat će upravo na dan prvog potresa u Zagrebu, 22.03.2020. u kojem je Paviljon pretrpio znatna oštećenja te je, time, onemogućena realizacija izložbi u njegovom reprezentativnom izložbenom prostoru.

Virtualnu galeriju „otvorit” će  multimedijalni umjetnik Mihael Giba izložbom „Prisutnost”. Giba u svojem radu primjenjuje digitalne alate u istraživanjima u sferi medija.

Više o projektu Virtualne galerije pročitajte u nastavku ili na našoj web stranici www.umjetnicki-paviljon.hr

Odnosi s javnošću Umjetničkog paviljona u Zagrebu

 

 Online galerija Umjetničkog paviljona u Zagrebu

– ožujak 2021. – veljača 2022.

 

Specifične i nepredvidive okolnosti u 2020. godini suočile su nas s brojnim izazovima. Naime, uz zahtjevnu epidemiološku situaciju, Zagreb je u ožujku pogodio i potres koji je do daljnjega onesposobio Umjetnički paviljon za održavanje regularnog izložbenog programa.

No, novi i nesvakidašnji uvjeti često djeluju kao pogodan supstrat za generiranje nove kreativnosti. Uz poseban program nazvan Umjetnost ispred Umjetničkog paviljona, koji nastavlja kontinuitet izlagačke aktivnosti institucije, na web stranici Umjetničkog paviljona pokrenuta je i Virtualna galerija Umjetničkog paviljona s ciljem proširivanja umjetničkog djelovanja. Ideja, a zatim i realizacija sele u drugu sferu – virtualnu. Specifični kontekst rezultira jedinstvenim projektom koji upravo u otežanim uvjetima funkcionira u ovakvoj, ponešto eksperimentalnoj novomedijskoj formi, s fokusom na suvremenu umjetnost i umjetnike mlađe generacije.

Selektorica virtualnog programa povjesničarka je umjetnosti dr. sc. Ivana Mance, s Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu. Povjeren joj je zadatak odabira nekoliko mladih umjetnika koji će se u razmacima od par mjeseci predstaviti u „prostoru” online galerije. Riječ je o Tinu Dožiću, Mihaelu Gibi, Klasji Habjan, Olegu Šuranu i Ivani Tkalčić.

U komunikaciji s umjetnicima razvila se ideja o infiltriranju u prostor Paviljona, svojevrsnom parazitiranju u njegovoj digitalnoj sferi s obzirom na to da boravak u izložbenoj dvorani nije dozvoljen zbog potresom izazvanih oštećenja. Umjetnici koriste snimke nadzornih kamera u zgradi kako bi posredno intervenirali u prostor Paviljona. Svatko u skladu sa svojom poetikom, ali ujedinjeni  krovnom idejom nastanjivanja Paviljona, autori posjetiteljima nude gotovo voajerski uvid u prostor kojem trenutno ne mogu pristupiti, otkrivaju njegov tajni život, pogled u utrobu zgrade koji do sada nije bio omogućen. Konceptualno, projekt funkcionira i kao referenca na rad od kuće u razdoblju „novog normalnog“, preseljenje svih funkcija u okrilje doma – umjetničkog rada i produkcije, a zatim i konzumiranja umjetničkog sadržaja.

Tijekom ove godine u okviru Virtualne galerije predstavit ćemo petero mladih umjetnika.

 

  1. ožujka, na samu godišnjicu zagrebačkog potresa, inaugurirat ćemo našu Virtualnu galeriju predstavljanjem prvog umjetnika – multimedijalnog umjetnik Mihaela Gibu. Giba u svojem radu primjenjuje digitalne alate u istraživanjima u sferi medija. Autor je brojnih interaktivnih instalacija i aplikacija u čijem su fokusu često društvena i politička stvarnost i komentiranje sustava u kojem živimo.

Potom slijede još četiri izložbe:

 Ilustratorica i grafička dizajnerica Klasja Habjan njeguje intimistički, introspektivni autorski izričaj. Pripovjedačica je s iznimnom sposobnošću primjećivanja i bilježenja svijeta oko sebe u sažetim i poetskim pričama.

Ivana Tkalčić multimedijalna je umjetnica i magistra ekonomije čiji se rad bavi transformacijom slike i sjećanja uz pomoć tehničkih medija, utjecajem tehnologije i društvenih mreža i posljedično promjenom odnosa prema stvarnosti te formiranjem i transformacijom identiteta. Dobitnica je Grand Prixa 35. salona mladih 2020.

Oleg Šuran dizajner je interakcija i vizualnih komunikacija te asistent na Odsjeku za dizajn vizualnih komunikacija Umjetničke akademije u Splitu. Jedan je od predvodnika istraživačkih i kritičkih praksi u hrvatskom dizajnu, s posebnim fokusom na spekulativnu dizajnersku praksu.

Umjetnik i psiholog Tin Dožić polazi od fenomena zvuka, a njegovo polje djelovanja uključuje multimediju, terenske snimke, radio, eksperimentalnu glazbu i instalacije, medijsku arheologiju i „uradi sam” kulturu. U svom radu bavi se i izradom vlastitih elektroničkih instrumenata, prisvajanjem zastarjelih tehnologija i recikliranjem.

Mišljenja smo kako je projekt Virtualne galerije izvrsna platforma za predstavljanje mladih umjetnika. Tim više ako se zna podatak da je web stranica Umjetničkog paviljona u 2019. godini imala oko 70 tisuća pregleda!

Stoga ćemo ovaj projekt nastaviti i nakon što Umjetnički paviljon bude obnovljen od posljedica potresa, a naše izložbe ponovno dostupne „u živo”.

Poziv na tiskovnu konferenciju – Tihomir Matijević: Ordnung

Zagreb, 04. 03. 2021.

– MEDIJSKA OBAVIJEST –

Izložba
TIHOMIR MATIJEVIĆ
Ordnung
Ciklus: Umjetnost ispred Umjetničkog paviljona
08. 03. 2021. – 25. 04. 2021.

ORGANIZATOR: Umjetnički paviljon u Zagrebu

Poštovane kolegice i kolege novinari,
zadovoljstvo nam je obavijestiti Vas da od sljedećeg tjedna krećemo s našim novim ciklusom izložbi Umjetnost ispred Umjetničkog paviljona! Zbog velikih oštećenja nastalih u potresu, u ožujku 2020., naš je izložbeni prostor zatvoren te smo, stoga, odlučili izložbe održavati na platou ispred ulaza u Paviljon.
Tijekom godine održat ćemo četiri izložbe, pozivamo Vas da nam se pridružite na prvoj, osječkog kipara srednje generacije, TIHOMIRA MATIJEVIĆA.
Izložbu ćemo struci i javnosti predstaviti u ponedjeljak, 08.03.2021. u 12 sati ispred glavnog ulaza u Umjetnički paviljon gdje je skulptura i postavljena.
Na predstavljanju će sudjelovati:
• autorica Ciklusa – Jasminka Poklečki Stošić, ravnateljica Umjetničkog paviljona
• autor teksta u katalogu – Klaudio Štefančić, povjesničar umjetnosti
• kipar Tihomir Matijević
Skulptura će se besplatno moći pogledati do 25.04.2021. godine.
Molimo da pri dolasku poštujete epidemiološke mjere i preporuke Stožera.
Odnosi s javnošću Umjetničkog paviljona u Zagrebu

CIKLUS: Umjetnost ispred Umjetničkog paviljona
– od početka ožujka do kraja studenoga 2021. –

Prošla nas je godina suočila s brojnim izazovima. Uz dosad neviđenu globalnu epidemiološku situaciju, Zagreb je u ožujku pogodio i potres koji je Umjetničkom paviljonu nanio velika oštećenja i tako privremeno onesposobio ustanovu za održavanje regularnog izložbenog programa. Novonastale okolnosti rezultirale su kreativnom reakcijom izmještanja umjetničke produkcije u prostor ispred Paviljona te će se novi izložbeni program, naziva Umjetnost ispred Umjetničkog paviljona, tijekom godine održavati upravo u tom, vanjskom prostoru. Potonji je do sada ponajprije služio kao pristup samoj zgradi, iako je nekoliko puta „postao“ izlagačkim prostorom za umjetnička djela – prisjetimo se, primjerice, izložbe Dušana Džamonje (1999.), Ivana Kožarića (2005./2006.), Mirjane Vodopije (2013.). No, zahvaljujući urbanističkom rješenju Paviljona, prostor ispred ustanove postat će ovim novim izložbenim angažmanom mjesto koje potiče na zadržavanje, odnosno okupljanje ljudi. Umjetnički paviljon oduvijek je bio zamišljen kao mjesto interakcije i urbanog života – sada kada je i taj aspekt donekle onemogućen, vanjski prostor mogao bi nadoknaditi moment zajedništva.

Namjera nam je – i nakon što Umjetnički paviljon bude obnovljen – nastaviti s održavanjem izložbi na otvorenome. Štoviše, naš plan je u nadolazećim godinama prijeći preko Zelenog vala i izložbe održavati po užem središtu Zagreba, a kada se gospodarske prilike u gradu i državi stabiliziraju, Ciklus priređivati bijenalno. Željeli bismo, naime, da ovaj naš ciklus izložbi preraste u Bijenale suvremene skulpture na otvorenome u kojemu će participirati kako hrvatski tako i inozemni umjetnici. Ambiciozan je to projekt, kako financijski tako i organizacijski, no sigurni smo kako bi, iz više razloga, bio dobrodošao i hrvatskoj metropoli i cijeloj državi.

U četiri izložbe na programu tijekom ove godine predstavit ćemo četiri hrvatska kipara čija će djela, svako na svoj osebujan način, animirati i oplemeniti eksterijer Umjetničkog paviljona. Osim same pristupačnosti ovakvog načina izlaganja koji dovodi umjetnost u javni prostor, on ujedno i potiče na promišljanje o ulozi i potencijalu javne plastike, neovisno o njezinom nerijetko efemernom karakteru.

Prva izložba donosi instalaciju osječkog kipara srednje generacije, Tihomira Matijevića. Riječ je o radu pod nazivom Ordnung. Povjesničari umjetnosti i likovni kritičari složni su oko konstatacije kako je Matijevićeva umjetnost provokativna. U tome kontekstu možemo se prisjetiti kiparove izložbe Torta vs. Bronca iz 2013. u Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku, ili izložbe Kad je spomenik bio mlad iz 2016., održane u Puli u Galeriji Poola. Iste te godine održana je i izložba Transheroica ili kipar traži heroja, u Podrumima Dioklecijanove palače u Splitu.

I u radu Ordnung vidljiva je kipareva provokativnost i ironičnost. Djelo se sastoji od nekoliko elemenata koji, zajedno, tvore cjelinu, odnosno skulpturu. Građevinski strojevi postavljeni u pijesak nalaze se na samome dnu i predstavljaju ekonomske uvjete. Slijedi prvi dio postamenta koji prikazuje knjige s područja arhitekture i teorije umjetnosti kojim umjetnik ukazuje na važnost planiranja javnog prostora, a u drugom dijelu postamenta je citat Trajanova stupa kojim ističe važnost ljudskog rada. Na samom je vrhu figura policajca, koja podsjeća na uobičajeni način prezentiranja važnih povijesnih ličnosti.
„Je li Ordnung traktat ili prikaz društva u kojem živimo?” upitao je u intervjuu za katalog izložbe povjesničar umjetnosti Klaudio Štefančić Tihomira Matijevića i dobio sljedeći odgovor: „ Jedno i drugo, istovremeno nijedno. Polemizirati se može nad bilo kakvim objektom, nekome je dovoljan štap zabijen u zemlju, drugome neće pomoći ni 100 Brandenburških kapija. Više ovisi o kulturnom kapacitetu recipijenta i njegovoj volji nego o umjetnikovoj nakani. Rad može funkcionirati kao prikaz društva jer je struktura društvene organizacije slična procesima gradnje. Radi lakšeg razumijevanja ubacio bih još jednu nepoznanicu u jednadžbu, a to je ideja spomenika, odnosno tranzicije skulpture u spomenik. Za razliku od umjetničkog djela, spomenici su kolektivni izraz i procesi proizvodnje su puno kompleksniji. U te procese se pokušava uvesti red (njem. Ordnung): politika legitimizira struku, struka politiku; institucije, autoriteti, javne rasprave itd. Mnogo je tu instanci procesa prihvaćanja koji su koliko god demokratski toliko i nemogući. Ne misli se tu nužno samo na hrvatsku, koruptivnu, političku svakodnevicu. Arhitektura je također svojevrsna diktatura, kao i matematika, pa i teorija umjetnosti. Sve te discipline sudjeluju u tisućljetnom naporu borbe protiv kaosa….”
Matijevićev rad Ordnung funkcionira višeslojno. On je, ujedno, i svojevrsna slika društva, ironičnog i pomalo grotesknog karaktera, ali i rad koji se usredotočuje i na temu javne plastike te na pitanje promišljanja i korištenja javnih površina. Apsolutno dobrodošlo umjetničko djelo u vremenu i prostoru u kojemu živimo.

Biografija

Tihomir Matijević rođen je 1975. godine u Našicama. Godine 2000. diplomirao je na Kiparskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Stanka Jančića. Na Indiana University of Pennsylvania boravio je 1998. u klasi prof. Jima Nestora (projekt razmjene studenata ALU i IUP). Godine 2013. doktorirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu pod mentorstvom prof. Stjepana Gračana i prof. Leonide Kovač. Izlaže od 1998. godine na skupnim i samostalnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnik je nagrade Ex aequo na 22. slavonskom biennalu, jedne od triju jednakovrijednih nagrada na XI. trijenalu hrvatskog kiparstva i posebnog priznanja AICA-e (Međunarodno društvo likovnih kritičara). Zaposlen je kao izvanredni profesor na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku (Kolegij kiparstvo) od 2005. godine. Član je HDLU-a Osijek od 2000. godine. Živi i radi u Osijeku.

Zatvaranje izložbe Lovre Artukovića

Zagreb, 27. 11. 2020.

– MEDIJSKA OBAVIJEST –

LOVRO ARTUKOVIĆ – Usporavanje
Moderna galerija, Zagreb
05. 11. 2020. – 29. 11. 2020.

ORGANIZATORI: Umjetnički paviljon u Zagrebu i Umjetnička galerija Dubrovnik
U SURADNJI S: Moderna galerija, Zagreb
STRUČNA KONCEPCIJA, IZBOR DJELA, TEKST U KATALOGU IZLOŽBE: Leonida Kovač

Poštovane kolegice i kolege novinari,

Molili bismo da objavite informaciju da se izložba Lovre Artukovića „Usporavanje” postavljena u Modernoj galeriji Zagreb može pogledati još samo ovaj vikend.
Izložba je izuzetno dobro prihvaćena od strane publike i kritike, o čemu govori i činjenica da je katalog rasprodan.
Stoga je ovaj vikend posljednja prilika za one koji još nisu, da dođu i pogledaju izložbu i uživaju u slikarstvu našeg suvremenog hrvatskog umjetnika koji živi i djeluje u inozemstvu.
Radno vrijeme izložbenog prostora Moderne galerije je danas do 19 sati, u subotu i nedjelju od 11 do 14 sati.
Zahvaljujemo na objavi uz srdačan pozdrav!

Odnosi s javnošću Umjetničkog paviljona u Zagrebu

O izložbi i umjetniku
Lovro Artuković već godinama živi u Berlinu, a posljednju je izložbu u Zagrebu održao 2014. godine u Laubi. Od tada u Zagrebu, njegovom rodnom gradu, nismo imali prilike vidjeti umjetnikove radove.
Artukovićev primarni medij rada jest figurativno slikarstvo. Pri stvaranju svojih radova koristi tradicionalnu tehniku ulja na platnima velikog formata. I ova izložba donosi slike velikog formata, no ima i nekih novih elementa vezanih uz umjetnikova likovna istraživanja. Potonje je rezultiralo bogatstvom detalja u recentnim radovima. Izložba predstavlja 43 rada nastala u razdoblju od 2015. do 2020. godine i podijeljena je u pet sekcija: Zlatne folije i odrazi, Melankolija noćnih svjetla, Posjet ateljeu, Bar i Izlet.
Iz popisa Artukovićevih samostalnih izložbi vidljivo je kako slikar rijetko izlaže te kako kod njega kreativni proces dugo traje i, stoga, u konačnici, radovi nastaju kroz duže vremensko razdoblje. Umjetniku se svakako ne može pripisati hiperproduktivnost, naprotiv kako sam kaže: „Velika produkcija je nešto što mi je potpuno nepoznato, ne mogu tako stvarati”.

O samom nazivu izložbe Usporavanje kao i o svojem recentnom stvaralaštvu Lovro Artuković kaže:
Posljednjih godina živim u neprestanoj unutarnjoj borbi. Naime, moje slike, ili ono što njima pokušavam dosegnuti, zahtijevaju sve više vremena. Mislim da razlog ne treba tražiti u tome što starim i postajem sve sporiji. U slikama se, naime, množe detalji, a način na koji slikam – to bezbrojno premazivanje jednog te istog mjesta na slici lazurom da bih dobio željenu prisutnost i gustoću naslikanog – uzima sate i sate koji nekako neprimjetno prolaze. Sjedeći danima pred istom slikom, zarobljen jednim jedinim detaljem, često pomišljam kako bih trebao ubrzati svoj slikarski postupak, biti produktivniji, raditi primjerenije dobu u kojemu se sve odvija sumanutom brzinom i u kojemu – avaj – ionako nitko neće imati ni strpljenja ni koncentracije upustiti se u promatranje moje slike sa staromodnim, sporim užitkom.
Ponekad mi se čini da sam se sâm zapravo doveo u tu – klopku. Dopuštao sam da me pri odabiru motiva vode životne okolnosti, umjesto kakva plana ili sistema. Kad, međutim. pogledam to što sam naslikao, vidim da je baš tako i trebalo biti naslikano. Radi energije, radi atmosfere, radi svega što sam svjesno i nesvjesno htio postići svakom od tih slika. Budući da (dosada) nisam iznašao patent koji bi mi omogućio da slikam brzo i jednostavno, a da pritom budem i zadovoljan naslikanim, nakraju uvijek ponizno prihvatim da je taj spori i tegobni način koji me katkad frustrira upravo moj osobni, prepoznatljivi način. Zato sam odlučio da slike nastale posljednjih godina prikažem pod naslovom »Usporavanje«.

BIOGRAFIJA
Lovro Artuković rođen je 1959. godine u Zagrebu, Hrvatska. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Nekoliko godina radio je kao nastavnik na Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn, te, potom, devet godina kao docent na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. 2003. godine seli u Berlin gdje i danas živi i djeluje kao slobodni umjetnik. Izlagao je na brojnim samostalnim izložbama. Prvu samostalnu izložbu održao je 1985. u Galeriji Vladimir Nazor. 2008. godine održana je retrospektivna izložba njegovih radova u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu koja je obuhvatila radove nastale između 1984. i 2008. godine. Tom prilikom objavljen je opsežni katalog njegovih radova pod nazivom Najbolje slike, autorice Blaženke Perice (Galerija Klovićevi Dvori, Zagreb, 2008.). Artuković je primio Godišnju nagradu Hrvatskog društva likovnih umjetnika za najbolju izložbu u 2001. godini, a 2013. godine Nagradu publike na izložbi »Macht Kunst«, Deutsche Bank KunstHalle.
O Artukovićevu opusu pisala je nekolicina povjesničara umjetnosti, među ostalima Krešimir Purgar, Feđa Vukić, Leonida Kovač, Blaženka Perica. O njemu su snimljena dva filma: eksperimentalni film Krađa u režiji Lukasa Nole iz 2004. godine i dokumentarni film L.A. Nedovršeno Igora Mirkovića iz 2008. godine. Djela mu se nalaze u brojnim javnim i privatnim kolekcijama u zemlji i inozemstvu.

Tiskovna konferencija povodom izložbe Lovre Artukovića “Usporavanje”

Poštovane kolegice i kolege novinari,

U privitku je poziv na tiskovnu konferenciju povodom otvaranja izložbe Lovre Artukovića Usporavanje.

Konferencija će se, kao i izložba, održati u Modernoj galeriji, Zagreb.

Ljubazno molimo da, poštujući sve epidemiološke preporuke, obavezno  na dan dolaska ispunite evidencijski brazac.

Bez ispunjenog obrasca, prisustvovanje konferenciji neće biti moguće.

Također Vas molimo da za vrijeme tiskovne konferencije i razgledavanja izložbe obavezno koristite masku.

Zahvaljujemo na razumijevanju i interesu za našu izložbu.

Lijep pozdrav,

Odnosi s javnošću Umjetničkog paviljona u Zagrebu

 

Zagreb, 02. 11. 2020.

– MEDIJSKA OBAVIJEST  –

 

Umjetnički paviljon u Zagrebu i Moderna galerija pozivaju vas na predstavljanje izložbe:

LOVRO ARTUKOVIĆ

Usporavanje

Moderna galerija, Zagreb

5. 11. 2020. – 29. 11. 2020.

ORGANIZATORI: Umjetnički paviljon u Zagrebu i Umjetnička galerija Dubrovnik

U SURADNJI S: Moderna galerija, Zagreb

STRUČNA KONCEPCIJA, IZBOR DJELA, TEKST U KATALOGU IZLOŽBE: Leonida Kovač

 

Poštovane kolegice i kolege novinari,

Umjetnički paviljon u Zagrebu i Umjetnička galerija Dubrovnik organizatori su izložbe Usporavanje kojom se, nakon dugo vremena, Lovro Artuković predstavlja u Zagrebu, potom i u Dubrovniku.

Izložba se u Zagrebu trebala održati u Umjetničkom paviljonu, od sredine srpnja do sredine rujna 2020., u okviru ciklusa Ambijentalne izložbe suvremenih hrvatskih umjetnika za Umjetnički paviljon. U međuvremenu, Zagreb je pogodio potres koji je nanio velika oštećenja Umjetničkom paviljonu zbog čega je galerija zatvorena do daljnjega. Stoga se izložba u Zagrebu održava u Modernoj galeriji, na čemu smo zahvalni ravnatelju Branku Franceschiju.

Lovro Artuković već godinama živi u Berlinu, a posljednju je izložbu u Zagrebu održao 2014. godine u Laubi. Od tada u Zagrebu, njegovom rodnom gradu, nismo imali prilike vidjeti umjetnikove radove.

Tiskovna konferencija održat će se  04. 11. 2020., u 10 i 30 h, u Modernoj galeriji, Hebrangova 1.

Uz Lovru Artukovića nazočni će biti i ravnatelj Moderne galerije, Branko Franceschi, ravnateljica Umjetničkog paviljona u Zagrebu, Jasminka Poklečki te autorica stručne koncepcije izložbe, izbora djela i likovnog postava, Leonida Kovač.

 

Artukovićev primarni medij rada jest figurativno slikarstvo. Pri stvaranju svojih radova koristi tradicionalnu tehniku ulja na platnima velikog formata. I ova izložba donosi slike velikog formata, no ima i nekih novih elementa vezanih uz umjetnikova likovna istraživanja. Potonje je rezultiralo bogatstvom detalja u recentnim radovima. Izložba koju ćemo imati prilike vidjeti u Zagrebu, potom i u Dubrovniku, predstavlja 43 rada nastala u razdoblju od 2015. do 2020. godine i podijeljena je u pet sekcija: Zlatne folije i odrazi, Melankolija noćnih svjetla, Posjet ateljeu, Bar i Izlet.

Iz popisa Artukovićevih samostalnih izložbi vidljivo je kako slikar rijetko izlaže te kako kod njega kreativni proces dugo traje i, stoga, u konačnici, radovi nastaju kroz duže vremensko razdoblje. Umjetniku se svakako ne može pripisati hiperproduktivnost, naprotiv kako sam kaže: „Velika produkcija je nešto što mi je potpuno nepoznato, ne mogu tako stvarati”.

O samom nazivu izložbe Usporavanje kao i o svojem recentnom stvaralaštvu Lovro Artuković kaže:

Posljednjih godina  živim u neprestanoj unutarnjoj borbi. Naime, moje slike, ili ono što njima pokušavam dosegnuti, zahtijevaju sve više vremena. Mislim da razlog ne treba tražiti u tome što starim i postajem sve sporiji. U slikama se, naime, množe detalji, a način na koji slikam – to bezbrojno premazivanje jednog te istog mjesta na slici lazurom da bih dobio željenu prisutnost i gustoću naslikanog – uzima sate i sate koji nekako neprimjetno prolaze. Sjedeći danima pred istom slikom, zarobljen jednim jedinim detaljem, često pomišljam kako bih trebao ubrzati svoj slikarski postupak, biti produktivniji, raditi primjerenije dobu u kojemu se sve odvija sumanutom brzinom i u kojemu – avaj – ionako nitko neće imati ni strpljenja ni koncentracije upustiti se u promatranje moje slike sa staromodnim, sporim užitkom.

Ponekad mi se čini da sam se sâm zapravo doveo u tu – klopku. Dopuštao sam da me pri odabiru motiva vode životne okolnosti, umjesto kakva plana ili sistema. Kad, međutim. pogledam to što sam naslikao, vidim da je baš tako i trebalo biti naslikano. Radi energije, radi atmosfere, radi svega što sam svjesno i nesvjesno htio postići svakom od tih slika. Budući da (dosada) nisam iznašao patent koji bi mi omogućio da slikam brzo i jednostavno, a da pritom budem i zadovoljan naslikanim, nakraju uvijek ponizno prihvatim da je taj spori i tegobni način koji me katkad frustrira upravo moj osobni, prepoznatljivi način. Zato sam odlučio da slike nastale posljednjih godina prikažem pod naslovom »Usporavanje«.

BIOGRAFIJA

Lovro Artuković rođen je 1959. godine u Zagrebu, Hrvatska. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Nekoliko godina radio je kao nastavnik na Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn, te, potom, devet godina kao docent na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. 2003. godine seli u Berlin gdje i danas živi i djeluje kao slobodni umjetnik. Izlagao je na brojnim samostalnim izložbama. Prvu samostalnu izložbu održao je 1985. u Galeriji Vladimir Nazor. 2008. godine održana je retrospektivna izložba njegovih radova u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu koja je obuhvatila radove nastale između 1984. i 2008. godine. Tom prilikom objavljen je opsežni katalog njegovih radova pod nazivom Najbolje slike, autorice Blaženke Perice (Galerija Klovićevi Dvori, Zagreb, 2008.). Artuković je primio Godišnju nagradu Hrvatskog društva likovnih umjetnika za najbolju izložbu u 2001. godini, a 2013. godine Nagradu publike na izložbi »Macht Kunst«, Deutsche Bank KunstHalle.

O Artukovićevu opusu pisala je nekolicina povjesničara umjetnosti, među ostalima Krešimir Purgar, Feđa Vukić, Leonida Kovač, Blaženka Perica. O njemu su snimljena dva filma: eksperimentalni film Krađa u režiji Lukasa Nole iz 2004. godine i dokumentarni film L.A. Nedovršeno Igora Mirkovića iz 2008. godine. Djela mu se nalaze u brojnim javnim i privatnim kolekcijama u zemlji i inozemstvu.

IZLOŽBA JE PODIJELJENA U PET SEKCIJA:

1) Zlatne folije i odrazi

Ovdje su prikazane slike koje izraz »zlatne folije« možda ne opisuje najpreciznije. Osnovni razlog da ih počnem slikati nije bila zlatna boja folije nego njezino svojstvo da iskrivljeno zrcali okoliš. Zahvaljujući njemu dobio sam predložak koji ovisno o udaljenosti modela ili predmeta od folije odražava prostor i likove više ili manje fragmentarno, tako da se više naslućuju negoli se razabiru. Ta slutnja onoga što bi trebalo biti prikazano stvara dojam da je slika oslobođena snažne opisne predmetnosti te da je slikarski postupak slobodniji, autonomniji, čime stječe prednost pred prikazanim predmetom. Pristup predmetu i način slikanja pritom je, u bîti, posve jednak kao u slučaju mojih drugih, »klasičnih, izrazito figurativnih« slika, kako su ih nazvali. Kad se folije promotre iz tog kuta, postaje jasno da je naslikani  predmet zapravo zlatna folija, koja je prikazana izrazito figurativno, a sve drugo su samo odrazi u njoj.

1) Detalji slike Odraz ateljea u zlatnoj foliji

Moja prijateljica Leonida izbrojila je 432 pravokutnika na slici »Odraz ateljea u zlatnoj foliji«. Nisam provjeravao – ako ona kaže, onda je sigurno tako. Pravokutnici na foliji nastali su presavijanjem radi pakiranja. Naslikao sam ih onako kako sam ih vidio. Geometrijska struktura tih »pločica« i iskrivljeni odrazi koje stvaraju daju slici dojam modernističkog slikarstva. Pogotovo ako se neke od tih pločica promatraju izdvojeno, moglo bi se pomisliti da je posrijedi slagalica koja se sastoji od slika iz razdoblja moderne. Budući da su nastale istim slikarskim postupkom kojim i inače slikam, tvrdim da mi to nije bila namjera, kao što nisam htio ni ironizirati modernu niti je uopće komentirati (barem ne svjesno). Unatoč tome, zabavno je otkrivati i promatrati te fragmente.

2) Posjet atelijeru

Može se bez pretjerivanja reći da su gotovo svi posjeti mojem atelijeru uredno zabilježeni na slikama. Vrlo je malo ljudi iz kruga mojih prijatelja i znanaca za koje se još nije našla neka uloga, neki razlog da budu naslikani. Što ne znači da jednog dana neće biti naslikani i ti koji dosad nisu. Slikarstvo je po sebi samotnjačko zanimanje, a moje slike trebaju ljude. Stoga se druženje u atelijeru, pa makar to bila i obična pijanka, može smatrati dijelom stvaralačkog procesa. Da se poslužim analogijom sa svijetom prirode: čini mi se ponekad da se u simbiotskoj vezi s atelijerom pretvaram u muholovku. Posjetitelji rado dolaze privučeni atmosferom prostora, ne sluteći da će mi kad-tad morati pozirati. Ponekad to traje kratko, a ponekad se razvuče na mjesece. Naravno, iz atelijera svi odlaze živi, zdravi i veseli, tako da je usporedba s muholovkom možda ipak neosnovana.

3) Melankolija noćnih svjetala

Noćna svjetla fascinirala su me i prije nego što sam se kao klinac počeo noću smucati po gradu. Grad je bio područje u kojemu sam otkrivao život. I filmovi. Filmovi u kojima je noć i pada kiša i neonska se svjetla razlijevaju mokrim asfaltom u bezbrojnim nijansama. Boje tih svjetala intenzivne su u kontrastu s tminom noćnog okoliša. I u kojima strašno cool filmski likovi, tek djelomice osvijetljeni, izranjaju iz mraka. Da, to sam oduvijek želio slikati, i ne znam zašto je tako dugo trebalo da ta želja ispliva na površinu. Bilo je i drugih stvari koje sam htio naslikati, svakako. A osjećao sam, usto, da još nisam slikarski dorastao toj zadaći. Dugo sam okolišao. Ali mislim da sam sada kadar naslikati noćnu scenu kakva raskrižja, u kojoj pada kiša, a svjetla se automobila i semafora odražavaju na mokrom asfaltu.

4) Bar

U polumraku svjetluca na tisuće sitnih odbljesaka poput zvjezdica u nekome crvenkastom svemiru. Na čašama, flašama, na šejkerima i jiggerima, na lijevcima likerskih bočica uredno postrojenim na šanku, na metalnom i staklenom posuđu kojim se osoblje bara služi s uzvišenom upućenošću dok mjeri, mućka, miješa, istače i pretače raznobojne tekućine (iz nekih se još i puši, iz drugih palucaju plavičasti plamičci). Boce opojna sadržaja na polici onkraj šanka zrače zemljanim bojama. Sred svih tih zvjezdastih bljeskova lijeno se uvija, izvija duhanski dim kao svemirska maglica na fotografiji Hubbleova teleskopa. Ispod svjetiljaka što lebde nisko iznad šanka pramenovi dima zasjaju i kao kakvim velom zastru lijepo lice koje promatram. Lica se mijenjaju od večeri do večeri, od čaše do čaše, što me najčešće navede na melankolično meditiranje o prolaznosti.

5) Izlet

Sanjao sam da sam s pjevačem grupe Victims of Women Intolerance na road tripu po Brandenburgu. Ne znam odakle mi to ime, internet nije mogao potvrditi postojanje takve grupe. Moglo bi imati veze s nečim dubljim, čime se sada ne bih bavio. A taj pjevač nije sličio nijednom od nekolicine koju poznajem. Zapravo nije imao nikakav konkretan lik. Krenuli smo autom od njegove vikendice, vozeći se uskim regionalnim cestama koje obrubljuju drvoredi tako tipični za Brandenburg. Za vrijeme vožnje – dijelom zbog efekta kretanja, a dijelom zato što se to u snovima naprosto događa – počeli su se oblici koje sam opažao prožimati i međusobno pretapati. Tako bi, na primjer, dio pejzaža s drvećem najedanput poprimio oblik kuće ili automobila, posve raspoznatljivo, kao da su ti oblici umotani u nešto na čemu je otisnuta slika pejzaža. Sve me to me jako podsjetilo na odraz šume na ulaštenoj karoseriji Mercedesa s moje slike »Jesenski izlet«.

Dugi petak, 28. veljače 2020.

Poštovane kolegice i kolege novinari,

Molimo Vas da obavijestite građanstvo da sutra 28. veljače, zadnjeg petka u mjesecu, izložbu

 Zagreb, grad umjetnica – djela hrvatskih umjetnica od kraja 19. do 21. stoljeća mogu pogledati od 11:00 do 22:00 sati.

 

  Od 19:00 do 22:00 sati, posjetitelji će moći katalog izložbe Zagreb, grad umjetnica kupiti po sniženoj cijeni od 120,00 kuna.

 S ciljem boljeg doživljaja izložbe, već tradicionalno, od utorka do subote u 12:00 i u 17:00 sati organizirano je besplatno stručno vodstvo za građanstvo, uz kupljenu ulaznicu za posjet izložbi.

Zahvaljujemo na objavi uz lijep pozdrav,

Odnosi s javnošću Umjetničkog paviljona u Zagrebu

Trg kralja Tomislava 22

HR – 10 000 Zagreb

T (01) 484-10-70; F (01) 4876-487

E sanja@umjetnicki-paviljon.hraneta@umjetnicki-paviljon.hr

W www.umjetnicki-paviljon.hr
F www.facebook.com/umjetnickipaviljonuzagrebu